Negdje usput…

… počela sam da se bavim popisom stanovništva. Eto recimo, u onoj prenapučenoj teretani nema niti 1% lijepog muška. Ima nabildanog, nema lijepog. Ako zanemarimo ono dijete što je barem 10 godina mlađe od mene, i lijeno se vuče po recepciji. 75% muških  polaznika u istu teretanu nema adekvatne čarape ili tene za istu. Ne obazirem…

Nastavi čitanje →

Privid…

Moja rahmetli nana nikada nije patila od izlaganja slika svojih najmilijih. Tek par godina pred smrt, počela je da stavlja uramljene slike na klavir. Mene, brata, praunučadi, svoje djece i mog rahmetli dede. Zetovi, snahe i ostala "tuđa krv" nikada nije bila izložena na klaviru. Prije dolaska dijaspore, nana bi istakla i sliku strane snahe,…

Nastavi čitanje →

Omaž ljetu koje se ljepljivo razvlači po asfaltu moga grada…

U nekom paralelnom univerzumu, ležim na plaži punoj nepoznatog svijeta. Do mene jedno jedino poznato lice čije oči kao nauljene igraju ispod tamnih sunčanih naočala. Trknem preko ceste do kuće, otvaram veliki profesionalni frižider u velikoj restoranskoj kuhinji koja nikad nije zaživjela. Vadim dvije konzerve onog "noviteta" Radlera, hvatam kutiju cigara i vraćam se na…

Nastavi čitanje →

Više prakse, manje teorije i tome slično

Ne, ne govorim da ulica može zamjeniti fakultet. Niti govorim da Google može zamjeniti čovjeka. Nego govorim, da možeš izsurfat, nabubat, prelistavat, dubit na knjizi, ali da teorija više voli suhoparno, a praksa veselo. Ono kad ti sve može totalno naopako okrenut od teorije, i naravno da za praksu vazda treba malo sreće ili eventualno…

Nastavi čitanje →