Story of Strippy and the Soapbox

...Raspolažem s još milion nježnih i bezobraznih podataka naše mladosti, koja nas pred vlastitim očima vara i krade i napušta... (A. Dedić)

10.01.2014.

Piši, piši, samo piši...

Devet od deset psihoterapeuta iz SAD-a će preporučiti pisanje kao vid psihoterapije.

Četiri od pet homeopata će vam uz pisanje preporučiti i tablete u vidu mikroskopskih bobica.

Pet od šest amerikanaca će reći da vam nikada neće pročitati dnevnik, jer je to zavirivanje u vašu intimu. Dvanaest od dvanaest bosanaca će reći da će ipak se suzdržati od podvlačenja najzanimljivijih dijelova u vašem dnevniku. Ali neće odustati od glasnog čitanja naglas gluhoj nani u dnevnom boravku.

Dvadesetpet komšija iz 4 kuće u prosječnoj bosanskohercegovačkoj mahali će vam reći da pišete. I onda podbočeni na prozor gledati vas dok ne zamaknete iza ćoška. Onda će brzinom munje utrčati u kuću, prihvatit se interneta i bjesomučno rovariti po vašem blogu ne bi li nešto tajno i prikriveno saznali. Posebno neku slabu tačku koja će omogućiti njima da se usporede sa vama i hrane svoj mahalski, pendžersko-podbočeni ego.

U nedavno provedenom eksperimentu, u trajanju od samo par mjeseci služila sam jednom mahalskom stvoru kao uho za psihoterapiju. OnO (da ne bude zabune o spolu) je meni pričalo sve i svašta o svom životu. Većina toga je bila napuhana i u nedogled izvitoperena vremenom koje nemilice prolazi, kao kad mi je taksista rekao "ifff, moj badžo je i PRIJE RATA radio u kantonu - stručan čovjek".

Poučena mahalskom željom za traženjem slabe tačke, ja sam šutila. Tu i tamo bih i rekla nešto. Nešto poput "razmišljam da uzmem žute tapete za dnevni boravak". Moji prosto-prošireni ali u konačnici nebitni zaključci su služili za sate i sate monologa koji je u više navrata se vraćao na ono "naj ti je bolje..." Tako sam saznala da je žuta loša boja jer se brzo prlja, da tapete se ne lijepe na memli zidove, i da je bolje uzimati one koje se namaču ljepilom a ne samoljepljive. Recimo.

Nakon par mjeseci zaključila sam da je mom subjektu došao kraj psihoterapije. Sasvim slučajno mu rekoh da bi možda red bio da smanji doživljaj i da ne laže toliko. Moj subjekat i predmet mog istraživanja i višemjesečnog rada je samo uz mnoštvo bezobraština rekao da mi treba "stručna pomoć".

Od sada moj hobi se tiče isključivo pasa lutalica. Ako me i ujedu, znat ću da je to ipak zato što ih NISAM nahranila.

Image and video hosting by TinyPic

 

23.04.2013.

Negdje usput...

... počela sam da se bavim popisom stanovništva.

Eto recimo, u onoj prenapučenoj teretani nema niti 1% lijepog muška. Ima nabildanog, nema lijepog. Ako zanemarimo ono dijete što je barem 10 godina mlađe od mene, i lijeno se vuče po recepciji.

75% muških  polaznika u istu teretanu nema adekvatne čarape ili tene za istu. Ne obazirem se na činjenicu da 92% ljudi ne koriste peškir i da ih uprava iste opominje čak i putem Facebooka.

Meni to i ne smeta. Jer u miru i rahatluku, zaštićena slušalicama u ušima odem i izbacim stres iz sebe u 100% efikasnosti sprava. Za razliku recimo od odlaska u Split. Tamo mi se od pretjeranih statističkih podataka i ljepote glava vrti oko sebe... Cijelih 360 stepeni...

25.10.2012.

Privid...

Moja rahmetli nana nikada nije patila od izlaganja slika svojih najmilijih. Tek par godina pred smrt, počela je da stavlja uramljene slike na klavir. Mene, brata, praunučadi, svoje djece i mog rahmetli dede. Zetovi, snahe i ostala "tuđa krv" nikada nije bila izložena na klaviru. Prije dolaska dijaspore, nana bi istakla i sliku strane snahe, elegantno naslonjenu na jedan od ramova. Nakon odlaska, sklonila bi je "da se ne praši".

Moja nana je bila jedna od najpametnijih i najlukavijih žena koju poznajem. Moja druga nana - majka je stavljala slike u vitrinu sa kristalom i porcelanom od sviju redom. Bilo je tu rođaka, unučadi njenih braće i sestara, komšijine djece sa zetovima i snahama... Majka je u vitrinu trpala slike kao da je znala da će jednog dana da se oformi Facebook. Da je poživjela da to vidi, sigurno bi Zuckeberga tužila za sve što ima.

Zašto vam ovo govorim? Zato što je mnogo života i brakova na tim slikama majkine facebook-vitrine odavno propalo i izumrlo. Djeca su porasla, vjenčala i oženila, pa se i oni razvodili. Neki su umrli, neki su živi samo na tim njenim slikama. Kada smo joj čistili tu vitrinu, shvatila sam da su slike samo jedan kratki privid neke sreće i nekog od mnogih života koje proživimo. I prosto mi bi smiješno kad sam vidjela brkatog rođaka kako strasno ljubi svoju ženu koju je nakon puno prevara ostavio i zamjenio mlađim modelom, sa kojim sada ima troje djece. Taj njegov novi život kao da se i ne pika, jer je on ostao zauvijek ovjekovječen i zaleđen u majkinoj vitrini kao čestit muž i otac jednog djeteta sa JNA-style brčinama...

 

 

28.09.2012.

Omaž ljetu koje se ljepljivo razvlači po asfaltu moga grada...

U nekom paralelnom univerzumu, ležim na plaži punoj nepoznatog svijeta. Do mene jedno jedino poznato lice čije oči kao nauljene igraju ispod tamnih sunčanih naočala. Trknem preko ceste do kuće, otvaram veliki profesionalni frižider u velikoj restoranskoj kuhinji koja nikad nije zaživjela. Vadim dvije konzerve onog "noviteta" Radlera, hvatam kutiju cigara i vraćam se na terasu. Gledam plažu i gledam "nauljenog" kako priča sa ubogom curicom koja prodaje vezene stolnjake po plaži. On pokazuje na mene i podlo se smijulji.

Sunce prži, nebo je čisto plavo bez oblačka, maestral još nije počeo da puše, a ja lagano prelazim cestu i mjerkam veliku žutu bovu do koje bih mogla da otplivam. Postavio je neki Hercegovac ima koja godina da veže brod. Više kao trajekt. I nema ga cijelo ljeto. Kažu da, ili su mu ukinuli njemačku penziju ili ga je srce opalilo, ili ga je kriza uhvatila.

Dok guram nauljenom Radler u ruke, pitam ga zašto se smijao sa prodavačicom.

"Ona radi za jednu ženu koja joj daje 20 kuna po komadu koji proda. Muž, a ne znam otkud joj muž kad ima 15 godina, on prodaje kukuruze. Kuna po komadu koji proda. Imaju smještaj, hranu im ne plaćaju."

- Crnjak. A što si se smijao?

" Zato što sam rekao da moja žena zna mnogo bolje da veze stolnjake od tih njenih".

- I što si onda pokazivao na mene? Nit sam ti žena nit znam da vezem.

"E pa upravo zato sam se i smijao".

20.06.2012.

Pametnom je i išaret dovoljan...

Moj tetak je znao reći da je u Sarajevu trebalo barem šest mjeseci da ljudi shvate da je rat. Dosta je ljudi mislilo da će 'za čas da prodje' a mnoge familije su se razišle u pravcu mora ili drugih gradova u regiji sa mišlju 'veatit ćemo se za par mjeseci, kad ovo prodje...' Ne govorim da je tetak u pravu, ali meni se sve više čini da se mi nalazimo u po revolucije, i da većina nas nije toga ni svjesna...

10.05.2012.

Majska jadikovka

Dakle, moj grad nema baš nikakvu memoriju.
Moj grad sve što se desi prije par mjeseci zaboravlja.

U mom gradu, možeš da pucaš na njega sa brda, i onda da se šepuriš istim. Ili dođeš i oplakuješ poginule vojnike JNA. Kao da niko živ od starta 1991. godine nije znao šta JNA radi diljem Hrvatske i Slovenije, i kao da svoju dijecu nije maknuo daleko od konflikta.

U mom gradu, kad napraviš nevjerovan performans svjetskih razmjera, postavljanje 11,641 krv-crvene stolice, neko ti iskopa da su one iz Stare Pazove. A da si ih kupio negdje drugo, onda bi te zakon o javnim nabavkama proglasio krivim radi nepoštivanja, i samim tim širenja netrpeljivosti u regiji. Jer taj isti zakon ne predviđa da se spomen žtrvama ne može praviti od stolica iz Srbije. Oni na kraju krajeva su ispoštovali sve zahtjeve tendera, bili najjeftiniji i isporučili su ih na vrijeme.

U mom gradu, izvjesni Emin Švrakić i njegovi memli potomci uzimaju sebi za pravo da leš umotan u malo krpica, u bošnjačkom narodu poznatiji kao tabut nose od vrata do vrata. Početkom 1990-tih, stari Švrakić je to radio oko Komande JNA na Bistriku. Sada njegovi sinovi to rade od Čaršije do Stupa. Valjda su se zasitili gradnje džamija po parkovima - kao što je ona u parku Cara Dušana, ili recimo klanjanja na ostacima džamije kod Air Bosne, jedne male zelene površine nesuđene da bude sređeni Prešernov park. Ali suđene akcijom mahalskih bošnjaka da bude otvoreno smetlište i parking prostor u sred grada.

U mom gradu možeš zidat šta ti volja. Možeš podizati kule i gradove, i onda ih ostavljati napola dozidane. Ovo što je mom gradu uradio neki saudijac Sulejman Al-Shiddi je jednako kao da sam ja na vratima Mekke (pa potom i Medine) otvorila javnu kuću. Muško-žensko-životinjsku. Mene to boli, pritišće mi ovo malo duše što je ostalo, dok drugi bezbožnici i bezdušnici mirno spavaju na svojim madracima satkanim od novčanica Eura.

Zgrade na Stupu kod nekadašnjeg hotela Una recimo... gdje na livadi pasu konji, a sve kuće gledaju jedne drugima u prozore. Stambene zgrade koje niču svugdje po gradu gdje im nije i gdje im jeste mjesto. Naselje Šip pravljeno po principu Sim City-ja. Kad dosegnete kritičnu masu stanovnika, dobit ćete džamiju, školu, prodavnicu, te tek onda poštu, biblioteku. I to upravo tim redoslijedom. Da se znaju prioriteti. Kažu da su srušili fabriku Žice do temelja, i da će se tamo graditi stambeni prostor... Bože mili, za koga? I kako?

I mislim da je Sarajevo ipak još uvijek koliko-toliko multikulturalan da, iako ne možeš u Bristolu naručiti čašu vina, i pojest bilo gdje u gradu pizzu s pravom šunkom, još uvijek možeš do kraja svijeta ponavljati "Oprosti im Bože, jer ne znaju šta čine..."



05.04.2012.

Dragi blogger.ba barem mi danas nemoj one glupe reklame stavljati ispod posta. Hvala.

04.04.2012.

Kako je Džefri upoznao Bosnu...

Ima tome više godina. Jednog sunčanog Sarajevskog proljeća na vratima našeg skromnog doma je vaskrsnula  (ili uskrsnula onako po ključu) naša rodica Maja. Maja je uz zvuke prvih topova iznad našeg grada dala petama vjetra i završila u sred Amerike. Preko petnaest godina kasnije, Maja je došla, a za ruku je vodila Džefrija. Džefri je bio sve samo ne savršeni Bosanski zet. Nije znao jest, eksirati dobru rakiju, pomoći oko šarafanja ili krampanja, te glasno podviknut, nije znao ništa drugo raditi nego se smješkati dok ga je punica štipala za obraze a punac gledao ispod oka.

Mladi asistent na nekom od univerziteta, došao je obučen u pre-strašne Teva sandale, bezlične farmerke po modelu šire gore, tješnje dole i majicu sa velikim gušterom. Čini mi se kao sa reklame za onaj neki ledeni čaj. Dugu dosu je svezao u rep, naočale su mu vazda bile masne i kada bi prebrodio tu bosanski nepremostivu vanjštinu koja je kombinovala Jadranku Stojaković i nekog debelog hipika, spoznao bi da je Džefri jedan pravo zanimljiv tip. Puno je putovao svijetom, bavio se zanimljivim istraživanjem, i vrlo nenametljivo i šaljivo je pričao o svemu tome.

Tog ljeta, moji roditelji su htjeli da pokažu kako su emancipovani i zapadno orijentisani, te su cijelu familiju pozvali u neki fancy restoran otvoren pod patronatom međunarodne zajednice u BiH na ciljano vegetarijansku hranu. Džefri koji je odrastao na farmi i ponajviše volio dobar stek, ispod oka je mjerkao svoje povrće sa grila i WOK specijal. U tom trenutku ga je moj stari amidža a njemu nekakav vid tazbine gurnuo laktom pod rebra i rekao "joooj Džefri jes' vidio ove pederske klope". Mali rođak koji je odrastao uz MTV i holivudske filmove je taman zaustio da prevede tu rečenicu Džefriju - East Coast Gangsta style mothafucka ali mu je starija sestra brže-bolje pokrila usta i prosiktala "glupane jedan, kod NJIH je to normalno".

Negdje između hrpa povrća što parenog što uprženog, Džefri je i dalje mirno sjedio i gledao u sve nas. Buduća punica je ustala, prišla do njega, stavila mu ruku na rame i rekla "Jel de Džefri da je moja Maja najljepša na svijetu, aaaaa?" Nakon prevoda Džefri se ljubazno nasmiješio, a onda ga je punica ufatila za stomak i rekla "a što si bolan vako debeo, neka ti malo povrća, možda i sletiš koju kilu".

Brižni otac mlade i Džefrijev punac je sjedio kraj onog drugog, domaćeg zeta, i cijelo vrijeme ručka je zbijao šale ispod glasa na račun Džefrija, Amerikanaca, Buša, indijanaca i kauoboja. Čak ni to polu-ogovaranje i direktno ismijavanje uz vokabular koji je globalno prepoznatljiv, nije prekrio priče tri tetke koje su Džefriju, kao da se takmiče u što gorem engleskom, pričale o Maji kada je ona bila mala.

Maja i Džefri su se vjenčali, žive u jednoj staroj farmi u predrađu nekog grada u MidWest, tj. srednjezapadnoj Americi, i rijetko, baš onako rijetko se "čuju" sa familijom na Skype. Kad se to desi, uglavnom namontiraju djecu koja se smijulje i mašu nani i dedi koji pak uporno uče engleski na opštu radost i ismijavanje te iste djece. Isti često znaju reći da Maja i Džefri puno i naporno rade, i svake godine se obraduju da će isti doći, ali oni ne dođu. Skupa im karta za četvero...

22.03.2012.

Više prakse, manje teorije i tome slično

Ne, ne govorim da ulica može zamjeniti fakultet.
Niti govorim da Google može zamjeniti čovjeka.

Nego govorim, da možeš izsurfat, nabubat, prelistavat, dubit na knjizi, ali da teorija više voli suhoparno, a praksa veselo.
Ono kad ti sve može totalno naopako okrenut od teorije, i naravno da za praksu vazda treba malo sreće ili eventualno nafake :D

Recimo, na prosto-plastičnom primjeru, ako čistačica obilazi javnu halu svaka 2 sata, i ako se WC papir troši teoretski 10 kockica na sat, a rolna ima 200 kockica, onda to znači da bi uz takvu čistačicu, TEORETSKI javna hala uvijek imala papira...

No međutim, praksa pokaže da je u Bosni moguće i halinskim vratima guzicu brisat...

20.03.2012.

Ideali i zablude

Do unazad par mjeseci živjela sam u ubjeđenju da stariji ljudi hoće da žive i da im je život miliji što su stariji. A onda sam, evo mjesec dana unazad shvatila da oni u stvari i neće da žive, nit im se da, i da je jedino zadovoljstvo koje oni crpe u životu beskrajno zezanje sa mlađim naraštajima, te samim tim nadoknada za sve neprospavane noći radi grčeva, zubića, derneka i slično što mlađi starijima redovno priređuju.

Kad malo bolje svi razmislimo, niko se ne sjeća neke od osoba od 65+ koja je svojevoljno otišla u bolnicu na neki hirurški i slično zahvat. Naime nemojte to brkati sa odlaskom na preglede, pretrage ili porodičnom ljekaru. Tada im nema premca, i da im bolesne kosti dozovljavaju redali bi se pred ambulantom isto kao pred kakav koncert. Ali za veće zahvate, tipa ležanja u bolnici, operisanja kakvih tumora i izraslina, rješavanja kamena u bubregu, premosnica na srcu oliti bajpasa ili tome slično - nema šansi da urade sami. Tada se treba uključiti familija, uža i šira zajednica, gurati, kumiti, moliti i potrošiti sve veze koje imaš na Kliničkom centru, a potom i diljem BiH. Da ne spominjem raspitivanje po inostranstvu.

Nakon toga, slijede i dalje dani i sedmice natezanja, ali koje matorci odluče da vam zabibere tako što će pričati o nadri-lijekovima koje su čuli. Recimo umjesto trostrukog bajpasa, preporučuje se otapljanje začepljenih koronarnih arterija jabukovim sirćetom. Rastapanje kamena u bubregu se vrši grumenom tamjana, ali nikako da ti isti takne zube, jer će ih "potpuno pojesti". Kamen u žuči opet možete riješiti jabukovim sirćetom. Dijabetes tipa I ili II liječi se medom iz neke Hercegovačke vrleti ali opet pogodan za dijabetičare, dobroćudni tumori se liječe rakijom, a sve ostale bolesti koje nisu fatalne - liječe se naravno Baktrimom... Rivanol je beskrajno dobar za obloge i za trajno farbanje veša i pokućstva. A zabiberena rakija i čaša crnog vina su dobri samo u ne-vjerskim krugovima za cirkulaciju. Iskuhane mišiće je odlično jesti za jačanje krvnih sudova, a orahe protiv moždanih udara...

I sve u svemu, samo se pitam, zašto se tim istim matorim ljudima ne krene dijeliti medicinski kanabis kao u drugim normalnim zemljama, ili barem onaj helijum ili koji već plin što zubari daju pacijentima da udišu...


Stariji postovi

Story of Strippy and the Soapbox

A sada SPEKTAKL:



Moji favoriti
Strippyripi reklamica
Mrezni xxxing - Blogova

Kliknulo me vas...
232831

Powered by Blogger.ba