Story of Strippy and the Soapbox

Poravniti... povući crtu i pustiti sve ispod crte da se utopi u mračnom moru prilikom noćnog kupanja. U slučaju da ostane nešto između površine mora i crte, mjenjati položaj crte dok se sve ne potopi.

Eh vidite djeco, to se meni desilo. Udario na mene nekakav belaj, sa svih mogućih strana. Tako da mi poprilično bi smješno kad rekoh nešto što nisam rekla i ispade nešto što nije trebalo da ispadne. Helem neise, što bi rekla stara narodna -

pucajte, ja još uvijek držim čas...

ili je bolje reći...

ja zapalih škiju, pa poljubih Diju....

Dakle, kao što je moja vjerna čitateljka prokomentarisala par postova unatrag, da, na onaj post u kojem prepričavam svoj psihodelični godišnji odmor, zašto nisam uplatila odmor preko agencije?

E pa draga moja, ovaj odgovor je veoma kompleksan, čak šta više, sva njegova kompleksnost leži u rečenici "nisam ja te sreće, čak i da sam uplatila, isti ovi likovi bi uplatili isti odmor preko iste agencije u istom terminu".

Eto, recimo, neki dan krenem kod kozmetičarke. Godinama sam tražila jednu savršenu, i našla sam je prije par mjeseci. Kakve sam li samo ja to sreće, da, kad sam ulazila na vrata salona, ona je odlazila, a umjesto nje je ostala mala, nabijena razbijačica iz jedne od inih mahala.

Dok mi je masirala lice, pričala je o tome kako joj se sviđa moje ime za curicu. A za dječaka bi vala dala Mustafa. Prelijepo ime. A onda mi je ispričala kako njena rodica, ona koja joj je kao rođena sestra koju nema, je rodila kćerku i dala joj ime Iman. Bože, kakvo je to ime za curice? Nema ni "a" na kraju ni ništa. Više zvuči kao kakva skraćenica.

Dok mi je stavljala termo masku na lice, počela je da priča o famEliji. Naime, živi u trospratnoj kući (ko da gledam, kuća nema fasade) negdje tamo na lokaciji Brdo Džamija. Na prvom spratu je svekrva, svekra sigurno znam, jer se švalerao sa tom i tom, na drugom spratu su ona i muž joj a na trećem spratu je zaova i muž joj u nje. Jetrva i djever žive dvije kuće dalje. Svekrva drži granap tamo neđe oko Vjećnice. I bogamimoga, u nje je jeftinije voće i povrće triput neg' kod Mehe koji drži granap tamo blizu njih, neđe iznad zaobilaznice. Zato poslije posla svi odu kod svekrve i dobro se snaDBiju, i onda pravac kući.

Dok je čistila lice, pričala je kako se svekrva zabavlja sa čoj'kom koji ima čarobne prste (na to sam se pošteno odvalila smijati, pa mi umal' nije oko izbila noktom) i kako, čega god se dohvati, on to pozlati. Eto neki dan, u nje bogme mašina za veš varničila. I došo taj sa čarobnim prstima, i otfikario malo plastike, pa malo cijevi i malo žice i mašina radi kako treba. A ni sama nije sigurna što u te mašine guraju sve te dijelove, kad one očigledno mogu da rade bez toga svega.

Pri nanošenju prve maske, počela je da priča o svom mužu koji je veoma bolestan. Naime dobio je paranje sluznice debelog crijeva (Bog me ubio ako želim da znam kako se ta ista bolest dobija) i mora da smrša. A kako li će jadan sa svojih 137 kila - kad non-stop u aščinici visi, i obožava povlake stavit na sve što jede ili komad putera da se uscvrči... Ali eto, samo nek on njoj smrša, eno bogme u novinama ona jedna sudinica umrla od karcinoma. A ona to zna jer je nazvala svoju prijateljicu koja radi u Bakijama, i koja njoj sve govori ko je od čega umro. A bogami, i mala dijeca danas znaju šta je karcinom a šta metastaza... Ali nije to ništa, ima ona rodicu koja je u ratu prebjegla u Ameriku, i tamo radi sa nekim doktorima nauka i nobelovcima, i istražuje karcinome i svako malo je pita jesul našli lijek, a ona kaže "nismo još, sačekaj malo".

Uz skidanje prve i nanošenje druge maske pitala me je da li ja vjerujem da je Coca Cola štetna i da li je bolje piti bozu? A bogme nema ni bolje pite od tikvenice ili od zeljanice sa žarom... Pusti ti ove ostale...

Na izlasku iz salona, dodala mi je još jednom da joj je bilo jako drago, i da joj dođem idući put da mi pošteno stanji ove obrve, jer bi mi bolje stajale one tanke kao olovkom nacrtane. Tu se sjetih konobarica iz Palme i rekoh "nedajmibože i hajd zdravo".

Iz dana u dan apsolutno me izbacuje iz cipela kako su ljudi komotni. Ne komotni u smislu da u njih možeš da spakuješ cijelu ljetnu garderobu ili da ih nosiš na nogama a da te ne žuljaju, već komotni, više kao bezobrazni i slobodni.

Dakle, taj komotluk je nešto na što smo svi navikli - samo smo uvijek kolutali očima i pričali kako neko nema jotu ili cenat obraza. Recimo, pričali smo kako me taj i taj nazvao u 11 navečer da me pita nešto vezano za posao. Potom smo došli do tog i tog koji zloupotrebljava moć tehnike i dodaje me kao prijatelja po ovim raznim socijalnim mrežama i inim stranicama. O kritici, pljuvanju i tome slično da i ne govorimo...

Ali pazite... moj susjed Domagoj je ljetos smočio svoje kupaće na plaži, a trebao je da sjedne u auto. Govoreći o skupocijenom interijeru auta koje bi se uništilo, on se elegantno dosjetio da bi mogao pitati mog muža da posudi njegove suhe kupaće koje su se viorile sa guvernale bicikla. Ovaj je ostao zapanjen i samo pitao dotičnog šta bi bilo da je on, glupavi bosanac slučajno tražio od susjeda njegove gaće? Bil ga ovaj oprao odavde do vječnosti?

Potom, dođe me e-mail neki dan. Cura koju sam srela u prolazu traži posao - kao da ja radim na posao.ba. Kad sam sve sabrala i oduzela, dva puta u životu sam sa njom stala i upitala se. (Ali eto, ako kome treba lektor sa diplomom nek se javi... )

Onda su bezobrazne tetke sa bračnim i roditeljskim savjetima (iako se niti jedna nikad nije udavala a kamoli pomišljala na djecu) zamjenili svi u mahali. Sada vam svako komotno uzima za pravo da zapitkuje kada će dijete, koliko djece planirate da imate, i zašto se, na uštrb dijece pravi karijera. Tu dodajte i ponekog tetka iz mahale koji će da vam očita bukvicu zašto vaš auto Bogu dragom ne valja. Bilo da se radi o boji, motoru, farbi ili činjenici da su sva moderna auta sada priključena na kompjutor pa ako vam šta u putu krene po zlu možeš se komotno objesit.

Onda imamo u preduzeću sekretaricu koja će ti svaki dan reći šta ona kuha i ako slučajno kažeš šta ti hoćeš da kuhaš, ona će ti očitati bukvicu. Jal o zdravoj hrani, jal o hrani sa sela, jal o kuhanoj hrani koja se jede kašikom. Ne daj Bože zapitat je o dijetama i tome slično. A tek o rasprodajama i gdje se šta kupuje. Neki je dan sat vremena vozila po vrućini, da bi stigla do neke radnje (jal je onaj Sidžis jal je onaj Bingo) da kupi neko meso (crkotinu) koja je bila snižena punih 12 pfeninga po kili...

Sjedimo tako u restoranu na obali mora. Do nas stariji čovjek, na prvi pogled ters. Kako mu dolaze jela on ih reda. Ispred sebe supica. Odmah pored glavno jelo. Kruh je na sredini stola, odmah lijevo od kruha je začinjena salata. Odmah desno od kruha je pola litre bijelog vina i kisela voda. Kad odjednom, dolazi jedan seoski lola od svih 17 godina. Sjeda za sto i zapitkuje ga razne gluposti od "eeeee kako jeeee" do "oooooj kad ideš". Deda se vrpolji, dok momak čopa njegov kruh i malo krastavaca iz salate. Ovaj počinje da se dere i malca tjera u sto nekih stvari. Nakon toga, okreće se nama i govori:

eeeh eto vidite djeco, ja jedne godine na svojoj zemlji poslušao seljaka i posijao krompir. Kad, jadna ti majka rodio krompir kao lud.  Da ne znam bolje, rekao bi da iz kamena niče. I ja kukumavčio i dozivao u pomoć. I dođe tako seljaka sa svih strana, od Lištice do Čapljine, svi uskočiše da beru krompir. I prođe od tad 20 godina, ja ih se više i ne sjećam, ali su oni mene upamtili pa me tretiraju kao najrođenijeg... Eto jeste vidjeli ovog malog krmka što mi pokvari gušt? (usra se u ćeif, op.a.)

U cilju zaštite anonimnosti ljudi u ovoj priči i zaštite podataka i privatnosti, imena, spolovi, brojevi i slova su donekle izmjenjeni. Tok događaja apsolutno nije...

Dakle, za savršeni godišnji odmor potrebno vam je vrlo malo sastojaka. Kao prvo, dođite u kuću koju ste naslijedili od babe i koju dijelite sa rođacima. Vaši rođaci su jako peksinavi, prljavi i smrdljivi, i nije im na kraj pameti trošiti dragocijeni odmor da barem jednom zaliju kupatilo Domestosom a kamoli da ga ribucnu. Na to dodajte da je rođak ove godine došao sa curom koja je u nekoj egzotičnoj, tropskoj zemlji fasovala amebe. I komotno možete staviti da njegov mlađi brat ima problema sa amfetaminima. A da svi zajedno dijelimo kupatilo.

Potom dodajte dva mlada bračna para koji smatraju da su ispunili svoj dug prema čovječanstvu tako što su rodili djecu. Sada ih guraju u kolicima, u mrežice ispod djece trpaju paprike, krompir, mrkvu, dinje i breskve, i ako slučajno volite da pijete jutarnju kafu prije 9 sati, ima da ih sretnete. Puni su sretnih iskustava, stalno uzvikuju kako se mala ukakila i kako joj je vruća i smrdljiva pelena, i kako mali Mehmed ne smije da kaki po plaži. Ali se zato neki dan, vrlo sretan i zadovoljan istovario u plićaku gradske plaže. Ako ih sretnete popodne, tada su dotjerani i sređeni, mlade majke obučene u papuče pune pete, i u haljine koje više sliče abažuru nego odjevnom predmetu. I naravno guraju kolica. I nije ih briga jeste li nedavno veoma neslavno izgubili dijete, odmah će vam to svoje derle tutnuti u ruke. I pohvaliti ih kako po vama nisu bljucnuli ili kaknuli, kao što su po njima. Na svu sreću pa sam bila u kostimu - reče zajapurena mlada mama dok je cupkala na svojim visokim plutanim petama...

Kao biber po pilavu možete i da dodate standardne, polu-lokalne pametnjakoviće, koji su na socijalnim davanjima zapadnih zemalja, pa ljeti dođu do Dalmacije a kojima je ta dva mjeseca bure i juga propuhalo mozak, i koji jedva čekaju da vam sjednu za sto i kažu koju pametnu. Ovog ljeta smo čuli koji je moj idealni posao, kako je moj muž ludjak jer je ostao u BiH da se bori u ratu i kako su graničari glupi jer je dotični gospodin pronio po kile bifteka preko grane. Šta ćeš kad mu je dijete naučilo na biftek... I sve to po principu da nikako ne smiješ sjesti na kafu, a da ne zauzmeš ili razbacaš sve stolice oko sebe, pa da slučajni prolaznici nemaju gdje da se privale... Kao što je recimo jedan mudri sandžaklija u bijeloj majici bez rukava koji sjedne da nas pita znamo li koga da ga zaposli u Sarajevu? Ili jedna odlična inženjerka mašinstva iz Holandije sa tim istim pitanjem...

A ako vam baš nije dosta svega u jednom odmoru, onda možete otići i po svoje malo pastorče koje drma pubertet a čijeg novog tatu ganjaju mafijaši, ili ono bi mamu? Ma nisam više sigurna, ali im treba puno para, a dijete ne smije samo da bude ni sekunde da ga ne bi ko kidnapovao...

Sitna zrnca u cipeli su bivše ljubavi, loše vrijeme, virusi iz vodovoda, i tome slično, ali za sve to postoji rješenje. Sjedneš u auto i ideš gdje te volja. I na svu sreću, nisi vezan charter letom za destinaciju...

Inače je sasvim lijep, i en face i iz profila. Dok je ozbiljan, naravno. Čim krene da se smije, ili da se mršti, ili da škilji u zalazak sunca, onda mu se lice skupi na centralnu trećinu glave i počinje da liči na zgužvanu prikazu Gargamela. Mislim da ni sam ne zna kako to uspjeva, jer ja, koja ga gledam već desetak godina nisam uspjela da prokljuvim kako se to tačno desi. Do unazad četiri-pet godina bili smo nerazdvojni. Ispijali smo dnevne kafe, tukli se oko dnevnih novina, i radili sve što bliski prijatelji rade. Onda je on našao curu, i kad je već treći put otišao na cjelodnevni izlet u njeno susjedno selo, ja sam ostala sa zajedničkim drugom i gajbom pive. Po povratku nas je zatekao tačno onako kako nas je i ostavio, samo je gajba bila prazna. Tada sam napravila neslavnu scenu, nakon koje smo se četiri godine zaobilazili u širokom luku. Ja zbog toga što sam mu rekla sve što mi je na srcu ležalo, a on zato što je nijemo stajao i gledao. Sutradan smo popili kafu, u grobnoj tišini. On je ustao, nakrivio glavu i tužnim psećim pogledom me pogledao, poljubio me u obraz, i onda sjeo u auto.  

Kad sam se razbolila, on je to čuo i naravno prečuo. Pokušavao je nekom mudrom opaskom, onako u prolazu, u toku dugog i bolnog oporavka da mi dočara da se brinuo. Ja sam ga odignorisala. Baš kao i onda kada sam se ja udavala, pa ga nisam ni pozvala. Niti bi on došao. Imali smo bezbroj SMS svađa i prepucavanja. Ispod periskopa mahale, eto da niko ne primjeti. Ali da ja njemu ogadim neku njegovu novu a on meni nekog mog novog. Znao je pojaviti se u kafiću, sjesti tri stola iza mene i momka, pa onda mene i muža i preko novina baciti dugi pogled. Do te mjere da bi me sasjekao negdje u ravni stomaka i da bih ja zaboravila sve što sam ikada htjela da kažem.

I tako, ove godine, sjedeći sama i ispijajući kafu dođe i on. Sjede za susjedni sto. Ipak je imao pravo što nije sjeo za moj sto, jer se ja dan-danas sjećam tačnih riječi koje sam mu bacila u lice i šta mu sve nisam rekla. On je izgleda zaboravio. Samo od tog dana ne podnosi pijane ljude. Malo me gledao, malo virkao. Onda je skinuo sunčane naočale. Pitao me što sam sama, gdje mi je to muž. I onda je digao noge u japankama na stolicu prekoputa svoje. Na moje gađenje, što zbog prljavštine, što zbog kandži on je samo rekao "eee, nemam nikoga da mi opere noge i skrati nokte... šta ti radiš danas?"

I ne. Dotični nije Bosanac. Da jeste, rekao bi barem BA tu i tamo...

Pričala mi je rahmetli nana, dok mi je rukom mazila kosu na glavi, kako su stvari prije bile drugačije. Kako je ona, za onoga rata, bježala u brda kad je bilo bombardovanje. Kako se krila kod neke žene gore na Bjelavama jer je deda bio ilegalac. Kako je ta žena bezuslovno primila u kuću, i pomagala joj oko bebe. Onda bi otpuhnula, rekla kako su odmah poslije rata primili u kuću neko ratno siroče, ušljivo i balavo, a jelo kao pometeno. Zaboravila sam mu ime, ali nisam zaboravila nanin pogled u očima dok je pričala kako je jeo. I kako se NIKADA poslije nije javio, pa nikad nije ni saznala šta je bilo sa njim...

Potom bi mi pričala o ovom ratu. Kod kojih je komšinica bila kad joj je granata proletjela kroz spavaću. A kod koje druge je kartala. I kako bi ona počela da pjeva, glas da joj kroz folije odjekuje kroz dvorište, a onda bi se komšije iz dvorišta uključivali jedno po jedno u dugim noćima... Zadnju noć svog života, nana je kliniku na Koševu ispunila svojim glasom. Pridružile su joj se njene dvije cimerke, koje su u svojoj i njenoj nevolji našle da pomažu jedna drugoj...

Sada vam nije vrijeme da se pomaže. Sada se svako oko svoje muke zabavio. Sada se djeca bodu i ubijaju na očigled svijeta. Sada svak' gleda kako da prevari ostatak države, kako da sebi namakne i zaradi. Niko ne gleda da te pare, koje tako bezočno krade i otima za sebe, dolaze iz novčanika svakog od nas. Uključujući i onog jadnog, napaćenog rudara, koji od sve svoje muke mora još po 17% PDVa da plati na sve što kupi od svoje crkavice. A neki tamo državni službenik to uzima  i psuje novu vlast jer više ne šalju domare u diplomatiju kao bivša Juga pa nema gdje da ode u pečalbu... A taj isti možda ima manje škole i sposobnosti od tog rudara. Ali ima bolje veze. I bolje je sebi nagrabio. A tebe, moj dragi Sirotanoviću, ko j**** kad se nisi znao snaći... ili nisi na vrijeme našao kakvog dobrog doktora da ti srce izvadi a guzove proširi...

Dragi naši dijasporci,

nećete nam zamjeriti. Kao što ni mi vama nećemo. Naime, da se ne foliramo i ne farbamo, i nama i vama je jasno da je "vama duša ostala na području bivše Juge" i da ste vi sada, kao, eto "satkani od para". Znamo da želite da nam vadite mast kako hoćete da kupite stan u centru Sarajeva, ili kuću na moru. Da vam duša i srce zauvijek imaju spokoj i gdje da dođu.

Realno, mislim da više nije red da se lažemo, i da se onih 15 dana što provedete ovdje može ljepše utrošiti. Dakle, da vam je stan u Sarajevu  ili kuća na moru prioritet, ne bi vi to rasprodali odmah 1996 i 1997. godine. Čak šta više, ne bi sada plaćali pet do deset puta veću cifru za istu kvadraturu.

Potom, ako stvarno namjeravate da kupite kuću na moru, budite spremni da su cifre prenapuhane. Vođeni politikom "ne prodaji djedovinu strancu" vi možete sada komforno da kupite preuređenu štalu negdje u Dalmaciji po cijeni od pola miliona maraka. A ako već ležite na takvim parama, stvarno ne znam zašto rintate od jutra do sutra, i zašto se ne penzionišete na Bahamima, Tenerifima ili Zanzibaru. Umjesto toga, vi bi te pare skršili u straćaru na moru, sazidanu od neukih neimara, i uložili barem još toliko da je obnovite. Mudro.

Dakle, svi znamo više godinama da većina vas mlati praznu slamu, i samo želi da za vrijeme svog odmora gura prst u oko ljudima koji boluju od PTSDa steknutog braneći tu vašu prokletiju za koju ste emotivno vezani. U toj istoj prokletiji, ti isti jadni i napaćeni ljudi nesigurno žive i rade za neku sitnu plaćicu a umjesto odmora gledaju šta će Dodik reć, i gdje će naći sobu na moru za barem 10 Eura. Nit vi imate para da kupite preskupe palate, nit imate vremena da to obilazite i sređujete. A mi smo sa konceptom moždanih oluja, oralnih proljeva i "brainstorminga" upoznati od trenutka kad je UN i ostale strane organizacije parkirao sebe u Bosni i Hercegovini.

Dakle, to što vas mi slušamo, ne znači da vam vjerujemo. Zadivljeni nismo, garant. Samo se ibretimo i čim okrenete leđa ogovaramo vas kako ste gore na socijali a ovdje hoćete da kupite palate. Čast izuzecima koji i imaju i mogu, ali takvi naravno ne kokodakaju, nego ponesu punu jastučnicu i kupe šta su naumili...

Dakle, psi laju, karavani prolaze, a vi nama pričajte o knjigama koje ste pročitali, filmovima koje ste gledali, i načinima kako je kod vas ukinuto prosjačenje. Razbacivanje fiktivnim parama jednostavno... preskočite. Tada će i vama i nama vaš odmor biti baš pravi odmor.

Hvala. Merci. Danke. Shukran.

Neko je veoma mudar davno skontao pojam "godišnjih odmora". Neko još mudriji je skontao ono vikendarenje po moru. Onda se nađe neko pametan pa kaže kako mu ili joj smeta kad se ljudi hvale kako će na more...

Ja sam danas izgorena i pregorena. Odveć previše umorna da razmišljam o bilo čemu. Osim da u torbu ubacim kupaći, ključeve od kuće, šorc i majicu presvlake. Četkica za zube i japanke me već dole čekaju. Ako kome smeta, ima u moje susjede jeftin smještaj od par eura za noć. Ali je morate ljubazno zamoliti. Ne voli lancune da pere samo za vikend.

'ajd zdravo...

Muzička podloga iz našeg studija: Plavi se jadran talasa, odmara se i radnička klasa...

Dakle, ključna vrlina je strpljenje. Tu ključnu vrlinu svakako potpomaže plan i program rada i života u kojem ti sati i dani lete kao sekunde. Dokonost ispituje, izaziva, testira i lagano ubija tu vrlinu. Ali zato, rezultati pokažu da se isplati čekati, primiriti se, saburati i šta sve neće ljudi izmislit.

Pogotovo ako ti rezultati krenu da dolaze u valovima. Pa nakon više godina te iznenade ljudi, a nakon više mjeseci te iznenade rezultati i nalazi. Pozitivni. I onda sjedneš na svoju šamrlicu i fino skontaš... eh džaba sam se sekirala. Yeah right!

Mislim da bi svako punoljetno čeljade (a možda bi se čak i kakva ekskurzija mogla organizovati za ove mlađe, jer se opšte znanje stiče od malih nogu) trebalo fino da sjedne u auto i da zapuca u posjet susjednoj nam Albaniji.

Dakle, uži dio Tirane, onaj centralni, gdje je statua narodnom heroju Skender begu je lijep, urban. Ni nalik na onaj od prije 8 godina kada je bilo više blata i gudura od asfalta. Djelimično mogu da zahvale prekomorskim susjedima Talijanima na izgradnji fakulteta i značajnih zgrada. Ali, taj, urbani dio, sa predivnim kafićima, talijanskom klopom, luksuznim hotelima i shopping centrima i nije toliko bitan za ove gore-navedene interesne grupe. Njih treba autobusom, autom ili džipom provesti dalje, put sjevera. Put granice bivše nam države - a sada Makedonije i Kosova. Granica sa Kosovom je optočena planinama, uključujući i najviši vrh Albanije - Korab. Ove planine se vrlo ilustrativno zovu Prokletije.

Put do Prizrena, ili Prokletija, ili grada Kukesa na sjeveru Albanije vodi preko novo izgrađenog autoputa. Lako ćete ga prepoznati. Dvije trake u oba pravca, a sav otpad koji se sklanjao sa stare trase ili koji se morao iskopati pravi strane tunela na obje strane ceste. Ponegdje se nađu i hrpe smeća koje gore. Mjestimično ima i odrona koji su odvalili po čitavu traku ovog autoputa. Ako pak odlučite da idete sa zapadne strane prema Kukesu, dočekat će vas deset sati makadamske ceste. Preko planinskih perivoja. Da, dobro ste čuli, deset sati. I ljudi tu žive. Iako zimi tri mjeseca ništa ne radi i putevi su neprohodni radi teških zima. Iako ljeti budu tolike vrućine da babe po selima nose crninu i bijele marame. Iako su struja i voda trči-trči pa pojava. Dosta tih ljudi nije sleglo u Tiranu. Pokunjeno su slegli ramenima i ostali na svojim ognjištima, sa magarcima i kravama i najmršavijom ali i daleko najukusnijom teletinom. Ljudi ne grade kuće uz ovaj planinski put, nego tamo gdje im je i mjesto, na pristojnoj udaljenosti. Table sa imenima mjesta ne postoje. Često se zna desiti da se možete komotno igrati sa samoglasnicima u imenu grada, preturati ih ili mjenjati po volji, sa pravim naglaskom shvatit će gdje ste krenuli.

U jednom od gradića duž ove makadamske ceste koja se čini kao bez kraja postoji velika kafana. Kraj nje je prodavnica odjeće a kraj nje i prodavnica obuće. Sve što se prodaje stavljeno je pred radnju. Košulje, hlače i majice se viore kao zastave sa dvoglavim orlom, a cipele su sve, i muške i ženske i raznih boja i veličina nabacane na jednu kamaru. Pa kome šta paše nek' i uzima!

Eh sada, zašto mislim da bi svaki punoljetni čovjek sa područja Titove Jugoslavije trebao da vidi ovaj dio zemaljske kugle? Zato što nam to nije daleko od istine. Zato što bi, nakon uspješne i preživjele posjete prvo otišao u Beč pa onda 70 kilometara do Artstetten zamka, jal pješke jal na koljenima da oda počast princu prestolonaslijedniku Francu Ferdinandu Hapsburškom i da se duboko izvine što ga tretirasmo kao okupatora pa životinjski ubismo. U tom datom trenutku, molimo posjetitelje da se suzdrže od želje da raspadnute ostatke prinčeve trtične kosti izvuku iz skripte i poljube... Jer njegovi nam dadoše tramvaje, prugu i željeznicu i napraviše karte i evidenciju svih naseljenih mjesta ove naše nam male Bosne. Pa nam dadoše Pozorište, Poštu, Vjećnicu i još hejbet zgrada za vladu, za zdravstvo i još koješta... Nakon odlaska do Artstettena, putnik koji je već sve ovo obišao bi, ili otišao u Kuću Cvijeća i raspekmezio se kao malo dijete, čak i sada 30 godina nakon smrti Maršala Josipa Broza Tita, ili bi, po defaultu stao mirno po pomenu bilo kojeg od ovih titula, imena i nadimaka i saultirao kao dvogodišnji a sad već pokojni John Junior svom preminulom ocu John F. Kennedyju.

Tako je to djeco draga bilo, kad smo mi bili okupirani. Kada smo živjeli u mraku. Kada nam je branjeno da imamo svoju državu i svoj identitet. Tada smo, djeco draga, imali nekakav identitet nekakvih "jugoslovena" sa pasošima koji su bili najtraženiji u svijetu. Nešto kao što su danas bogati žiranti. Putovali smo svugdje u njedrima čuvajući pasoš koji su svi htjeli da vam ukradu, a kod kuće su nas čekali poslovi, zdravstvena njega i solidne penzije. Jest' da smo morali živjeti kao podstanari, ali smo imali sindikalna odmarališta. Pa bi ljeti vidjeli kolege iz istočnog bloka koji bi godinama čekali da izađu iz zemlje a nama tušnu luft-madrace.  A sada, djeco draga, sada su nam isplivali neki fini ljudi, koji nam dadoše nacionalni identitet. Sada možeš reći da si Bošnjak, a ako si Musliman onda možeš ići i pod "ostale". Kukala ti mati ako se ti ne osjećaš niti kao jedno niti kao drugo. Bosanci ne postoje više nigdje osim u vicevima.

 Ne možeš nigdje maknuti iz države. Osim u susjedne zemlje koje nekoć bijaše naša. I kad kreneš prema Briselu, tamo te gledaju istim očima kojima gledaju i ove fine seljake sa obronaka Prokletije. I zato, djeco draga, treba obići Albaniju i Prokletije. Da znamo za šta nas ljudi smatraju, a i da znamo kome da za to zahvalimo.