Dakle, kao što je moja vjerna čitateljka prokomentarisala par postova unatrag, da, na onaj post u kojem prepričavam svoj psihodelični godišnji odmor, zašto nisam uplatila odmor preko agencije?
E pa draga moja, ovaj odgovor je veoma kompleksan, čak šta više, sva njegova kompleksnost leži u rečenici "nisam ja te sreće, čak i da sam uplatila, isti ovi likovi bi uplatili isti odmor preko iste agencije u istom terminu".
Eto, recimo, neki dan krenem kod kozmetičarke. Godinama sam tražila jednu savršenu, i našla sam je prije par mjeseci. Kakve sam li samo ja to sreće, da, kad sam ulazila na vrata salona, ona je odlazila, a umjesto nje je ostala mala, nabijena razbijačica iz jedne od inih mahala.
Dok mi je masirala lice, pričala je o tome kako joj se sviđa moje ime za curicu. A za dječaka bi vala dala Mustafa. Prelijepo ime. A onda mi je ispričala kako njena rodica, ona koja joj je kao rođena sestra koju nema, je rodila kćerku i dala joj ime Iman. Bože, kakvo je to ime za curice? Nema ni "a" na kraju ni ništa. Više zvuči kao kakva skraćenica.
Dok mi je stavljala termo masku na lice, počela je da priča o famEliji. Naime, živi u trospratnoj kući (ko da gledam, kuća nema fasade) negdje tamo na lokaciji Brdo Džamija. Na prvom spratu je svekrva, svekra sigurno znam, jer se švalerao sa tom i tom, na drugom spratu su ona i muž joj a na trećem spratu je zaova i muž joj u nje. Jetrva i djever žive dvije kuće dalje. Svekrva drži granap tamo neđe oko Vjećnice. I bogamimoga, u nje je jeftinije voće i povrće triput neg' kod Mehe koji drži granap tamo blizu njih, neđe iznad zaobilaznice. Zato poslije posla svi odu kod svekrve i dobro se snaDBiju, i onda pravac kući.
Dok je čistila lice, pričala je kako se svekrva zabavlja sa čoj'kom koji ima čarobne prste (na to sam se pošteno odvalila smijati, pa mi umal' nije oko izbila noktom) i kako, čega god se dohvati, on to pozlati. Eto neki dan, u nje bogme mašina za veš varničila. I došo taj sa čarobnim prstima, i otfikario malo plastike, pa malo cijevi i malo žice i mašina radi kako treba. A ni sama nije sigurna što u te mašine guraju sve te dijelove, kad one očigledno mogu da rade bez toga svega.
Pri nanošenju prve maske, počela je da priča o svom mužu koji je veoma bolestan. Naime dobio je paranje sluznice debelog crijeva (Bog me ubio ako želim da znam kako se ta ista bolest dobija) i mora da smrša. A kako li će jadan sa svojih 137 kila - kad non-stop u aščinici visi, i obožava povlake stavit na sve što jede ili komad putera da se uscvrči... Ali eto, samo nek on njoj smrša, eno bogme u novinama ona jedna sudinica umrla od karcinoma. A ona to zna jer je nazvala svoju prijateljicu koja radi u Bakijama, i koja njoj sve govori ko je od čega umro. A bogami, i mala dijeca danas znaju šta je karcinom a šta metastaza... Ali nije to ništa, ima ona rodicu koja je u ratu prebjegla u Ameriku, i tamo radi sa nekim doktorima nauka i nobelovcima, i istražuje karcinome i svako malo je pita jesul našli lijek, a ona kaže "nismo još, sačekaj malo".
Uz skidanje prve i nanošenje druge maske pitala me je da li ja vjerujem da je Coca Cola štetna i da li je bolje piti bozu? A bogme nema ni bolje pite od tikvenice ili od zeljanice sa žarom... Pusti ti ove ostale...
Na izlasku iz salona, dodala mi je još jednom da joj je bilo jako drago, i da joj dođem idući put da mi pošteno stanji ove obrve, jer bi mi bolje stajale one tanke kao olovkom nacrtane. Tu se sjetih konobarica iz Palme i rekoh "nedajmibože i hajd zdravo".