Story of Strippy and the Soapbox

Dakle, moj grad nema baš nikakvu memoriju.
Moj grad sve što se desi prije par mjeseci zaboravlja.

U mom gradu, možeš da pucaš na njega sa brda, i onda da se šepuriš istim. Ili dođeš i oplakuješ poginule vojnike JNA. Kao da niko živ od starta 1991. godine nije znao šta JNA radi diljem Hrvatske i Slovenije, i kao da svoju dijecu nije maknuo daleko od konflikta.

U mom gradu, kad napraviš nevjerovan performans svjetskih razmjera, postavljanje 11,641 krv-crvene stolice, neko ti iskopa da su one iz Stare Pazove. A da si ih kupio negdje drugo, onda bi te zakon o javnim nabavkama proglasio krivim radi nepoštivanja, i samim tim širenja netrpeljivosti u regiji. Jer taj isti zakon ne predviđa da se spomen žtrvama ne može praviti od stolica iz Srbije. Oni na kraju krajeva su ispoštovali sve zahtjeve tendera, bili najjeftiniji i isporučili su ih na vrijeme.

U mom gradu, izvjesni Emin Švrakić i njegovi memli potomci uzimaju sebi za pravo da leš umotan u malo krpica, u bošnjačkom narodu poznatiji kao tabut nose od vrata do vrata. Početkom 1990-tih, stari Švrakić je to radio oko Komande JNA na Bistriku. Sada njegovi sinovi to rade od Čaršije do Stupa. Valjda su se zasitili gradnje džamija po parkovima - kao što je ona u parku Cara Dušana, ili recimo klanjanja na ostacima džamije kod Air Bosne, jedne male zelene površine nesuđene da bude sređeni Prešernov park. Ali suđene akcijom mahalskih bošnjaka da bude otvoreno smetlište i parking prostor u sred grada.

U mom gradu možeš zidat šta ti volja. Možeš podizati kule i gradove, i onda ih ostavljati napola dozidane. Ovo što je mom gradu uradio neki saudijac Sulejman Al-Shiddi je jednako kao da sam ja na vratima Mekke (pa potom i Medine) otvorila javnu kuću. Muško-žensko-životinjsku. Mene to boli, pritišće mi ovo malo duše što je ostalo, dok drugi bezbožnici i bezdušnici mirno spavaju na svojim madracima satkanim od novčanica Eura.

Zgrade na Stupu kod nekadašnjeg hotela Una recimo... gdje na livadi pasu konji, a sve kuće gledaju jedne drugima u prozore. Stambene zgrade koje niču svugdje po gradu gdje im nije i gdje im jeste mjesto. Naselje Šip pravljeno po principu Sim City-ja. Kad dosegnete kritičnu masu stanovnika, dobit ćete džamiju, školu, prodavnicu, te tek onda poštu, biblioteku. I to upravo tim redoslijedom. Da se znaju prioriteti. Kažu da su srušili fabriku Žice do temelja, i da će se tamo graditi stambeni prostor... Bože mili, za koga? I kako?

I mislim da je Sarajevo ipak još uvijek koliko-toliko multikulturalan da, iako ne možeš u Bristolu naručiti čašu vina, i pojest bilo gdje u gradu pizzu s pravom šunkom, još uvijek možeš do kraja svijeta ponavljati "Oprosti im Bože, jer ne znaju šta čine..."

Ima tome više godina. Jednog sunčanog Sarajevskog proljeća na vratima našeg skromnog doma je vaskrsnula  (ili uskrsnula onako po ključu) naša rodica Maja. Maja je uz zvuke prvih topova iznad našeg grada dala petama vjetra i završila u sred Amerike. Preko petnaest godina kasnije, Maja je došla, a za ruku je vodila Džefrija. Džefri je bio sve samo ne savršeni Bosanski zet. Nije znao jest, eksirati dobru rakiju, pomoći oko šarafanja ili krampanja, te glasno podviknut, nije znao ništa drugo raditi nego se smješkati dok ga je punica štipala za obraze a punac gledao ispod oka.

Mladi asistent na nekom od univerziteta, došao je obučen u pre-strašne Teva sandale, bezlične farmerke po modelu šire gore, tješnje dole i majicu sa velikim gušterom. Čini mi se kao sa reklame za onaj neki ledeni čaj. Dugu dosu je svezao u rep, naočale su mu vazda bile masne i kada bi prebrodio tu bosanski nepremostivu vanjštinu koja je kombinovala Jadranku Stojaković i nekog debelog hipika, spoznao bi da je Džefri jedan pravo zanimljiv tip. Puno je putovao svijetom, bavio se zanimljivim istraživanjem, i vrlo nenametljivo i šaljivo je pričao o svemu tome.

Tog ljeta, moji roditelji su htjeli da pokažu kako su emancipovani i zapadno orijentisani, te su cijelu familiju pozvali u neki fancy restoran otvoren pod patronatom međunarodne zajednice u BiH na ciljano vegetarijansku hranu. Džefri koji je odrastao na farmi i ponajviše volio dobar stek, ispod oka je mjerkao svoje povrće sa grila i WOK specijal. U tom trenutku ga je moj stari amidža a njemu nekakav vid tazbine gurnuo laktom pod rebra i rekao "joooj Džefri jes' vidio ove pederske klope". Mali rođak koji je odrastao uz MTV i holivudske filmove je taman zaustio da prevede tu rečenicu Džefriju - East Coast Gangsta style mothafucka ali mu je starija sestra brže-bolje pokrila usta i prosiktala "glupane jedan, kod NJIH je to normalno".

Negdje između hrpa povrća što parenog što uprženog, Džefri je i dalje mirno sjedio i gledao u sve nas. Buduća punica je ustala, prišla do njega, stavila mu ruku na rame i rekla "Jel de Džefri da je moja Maja najljepša na svijetu, aaaaa?" Nakon prevoda Džefri se ljubazno nasmiješio, a onda ga je punica ufatila za stomak i rekla "a što si bolan vako debeo, neka ti malo povrća, možda i sletiš koju kilu".

Brižni otac mlade i Džefrijev punac je sjedio kraj onog drugog, domaćeg zeta, i cijelo vrijeme ručka je zbijao šale ispod glasa na račun Džefrija, Amerikanaca, Buša, indijanaca i kauoboja. Čak ni to polu-ogovaranje i direktno ismijavanje uz vokabular koji je globalno prepoznatljiv, nije prekrio priče tri tetke koje su Džefriju, kao da se takmiče u što gorem engleskom, pričale o Maji kada je ona bila mala.

Maja i Džefri su se vjenčali, žive u jednoj staroj farmi u predrađu nekog grada u MidWest, tj. srednjezapadnoj Americi, i rijetko, baš onako rijetko se "čuju" sa familijom na Skype. Kad se to desi, uglavnom namontiraju djecu koja se smijulje i mašu nani i dedi koji pak uporno uče engleski na opštu radost i ismijavanje te iste djece. Isti često znaju reći da Maja i Džefri puno i naporno rade, i svake godine se obraduju da će isti doći, ali oni ne dođu. Skupa im karta za četvero...

Ne, ne govorim da ulica može zamjeniti fakultet.
Niti govorim da Google može zamjeniti čovjeka.

Nego govorim, da možeš izsurfat, nabubat, prelistavat, dubit na knjizi, ali da teorija više voli suhoparno, a praksa veselo.
Ono kad ti sve može totalno naopako okrenut od teorije, i naravno da za praksu vazda treba malo sreće ili eventualno nafake :D

Recimo, na prosto-plastičnom primjeru, ako čistačica obilazi javnu halu svaka 2 sata, i ako se WC papir troši teoretski 10 kockica na sat, a rolna ima 200 kockica, onda to znači da bi uz takvu čistačicu, TEORETSKI javna hala uvijek imala papira...

No međutim, praksa pokaže da je u Bosni moguće i halinskim vratima guzicu brisat...

Do unazad par mjeseci živjela sam u ubjeđenju da stariji ljudi hoće da žive i da im je život miliji što su stariji. A onda sam, evo mjesec dana unazad shvatila da oni u stvari i neće da žive, nit im se da, i da je jedino zadovoljstvo koje oni crpe u životu beskrajno zezanje sa mlađim naraštajima, te samim tim nadoknada za sve neprospavane noći radi grčeva, zubića, derneka i slično što mlađi starijima redovno priređuju.

Kad malo bolje svi razmislimo, niko se ne sjeća neke od osoba od 65+ koja je svojevoljno otišla u bolnicu na neki hirurški i slično zahvat. Naime nemojte to brkati sa odlaskom na preglede, pretrage ili porodičnom ljekaru. Tada im nema premca, i da im bolesne kosti dozovljavaju redali bi se pred ambulantom isto kao pred kakav koncert. Ali za veće zahvate, tipa ležanja u bolnici, operisanja kakvih tumora i izraslina, rješavanja kamena u bubregu, premosnica na srcu oliti bajpasa ili tome slično - nema šansi da urade sami. Tada se treba uključiti familija, uža i šira zajednica, gurati, kumiti, moliti i potrošiti sve veze koje imaš na Kliničkom centru, a potom i diljem BiH. Da ne spominjem raspitivanje po inostranstvu.

Nakon toga, slijede i dalje dani i sedmice natezanja, ali koje matorci odluče da vam zabibere tako što će pričati o nadri-lijekovima koje su čuli. Recimo umjesto trostrukog bajpasa, preporučuje se otapljanje začepljenih koronarnih arterija jabukovim sirćetom. Rastapanje kamena u bubregu se vrši grumenom tamjana, ali nikako da ti isti takne zube, jer će ih "potpuno pojesti". Kamen u žuči opet možete riješiti jabukovim sirćetom. Dijabetes tipa I ili II liječi se medom iz neke Hercegovačke vrleti ali opet pogodan za dijabetičare, dobroćudni tumori se liječe rakijom, a sve ostale bolesti koje nisu fatalne - liječe se naravno Baktrimom... Rivanol je beskrajno dobar za obloge i za trajno farbanje veša i pokućstva. A zabiberena rakija i čaša crnog vina su dobri samo u ne-vjerskim krugovima za cirkulaciju. Iskuhane mišiće je odlično jesti za jačanje krvnih sudova, a orahe protiv moždanih udara...

I sve u svemu, samo se pitam, zašto se tim istim matorim ljudima ne krene dijeliti medicinski kanabis kao u drugim normalnim zemljama, ili barem onaj helijum ili koji već plin što zubari daju pacijentima da udišu...

Marfijev zakon nalaže da, ako nemaš dovoljno svojih problema, da ćeš u moru životnih saputnika naći nekoga ko će da ti zadovolji kvotu istih.

 Paralelno sa tim, Marfi nalaže da, u trenutku kad padne najveći snijeg na svijetu, ti problemi će, onako sami od sebe da narastu do proporcija ugrožavanja što vlastitih života što svog lično.

Marfijev zakon nalaže da godinama plaćaš poreze, dadžbine, zdravstveno i penziono. Izlaziš na izbore. Dižeš neku graju i glas, želiš da nešto barem mrvu promjeniš. I onda kao takav moraš da se vukljaš po Hitnim pomoćima, da kukumavčiš i moliš taksiste za cijenu koliko bi te koštalo po suhom asfaltu do Kiseljaka da dođeš, i onda preklinješ doktore da nekoga prime u bolnicu. Jer dotična je prestara, i nije u životnoj opasnosti.

I onda, bez Marfija ali sa đonovskim obrazom bošnjaka, isučeš mobitel i nađeš štelu. Jer, od srca želiš da je ovo neki normalni grad, neki normalan svijet, i da vjeruješ u bajke da su svi jednaki i da se nešto zaslugama može postići. A onda se spustiš duševnim liftom na sedmi sprat ispod zemlje, i sjetiš se da nije mali Mujica glup, kad prati sve Turke...

Marfijev zakon naravno nalaže da, ako želiš nešto da postigneš po principu "srce, ruke i lopata" a bez para, mita i naravno dokazivanja pedigrea unazad sedam koljena, da se elegantno preseliš ili u Ameriku, Kanadu ili Švedsku. Tamo barem znaju isčekivati snijeg, i "u letu ga fataju".

Marfi, nabijem te nogom!

Mi smo bosanci/bošnjaci i regionalni fenomeni u stvari jedni veoma zlobni ljudi. Nama je duša protkana crnim i pokvarenim. Mi se hranimo tuđim neuspjesima i padovima. Mi se hranimo crnilom.

Jer kako bi drugačije neko pojasnio činjenicu da živ insan može da sjedi i da trpi sve što je na vlasti i sve što ga tare već 20 godina? Nije valjda da pojedinci još uvijek vjeruju u zlatne kašike?

Kako dokučiti zdravom umu da mi plaćamo poreze i sve te ljude koji uz velike plate imaju za cilj samo da nas dalje guraju pod vodu? A da je nama svejedno. Da je lakše ušutiti i sam sebi jagmiti, i iza blindiranih vrata sjediti i uživati u svojoj djeci kojoj igračke kupuješ na Amazonu?

Kako pojasniti da, što više para imaš, da te manje briga za poskupljenje plina, struje, vode i slično? I da ti je u glavi ideja da će neko siromašniji i jadniji da se izbori i za tebe - naime oni pak sjede u hladnom i gladnom.

Kako bi neko pojasnio dvostruke aršine? One kada nekoga gledaš u lice i budeš prijatan, ljubazan i topal a onda. čim ti se ukaže prilika da daleko od dotične osobe ogovaraš i laješ ti to isto uradiš? Da jedva čekaš priliku da anonimno komentarišeš na sajtu Avaza, nečijeg bloga, ili na inim forumima i na taj način ispustiš svoje krupne frustracije u obliku jednog nečujnog a ipak smrdljivog virtuelnog prdeža?

Kako da objasniš da će većina nas prešutiti svoj neuspjeh, i sjediti i strpljivo čekati da neko drugi to isto ponovi, samo kako bi bio siguran da ti nisi u svom padu sam?

Naravno, ne vrijedi sve potrpati u isti koš. imala sam priliku upoznati divnih i nesebičnih ljudi, koji moral i društvenu obavezu doživljavaju kao sastavni dio svoga bića, a ne kao političku deklaraciju. Koji će se iskonski potruditi da ti pomognu kad ih pitaš a i ne pitaš. Ali jako ih je malo, i jako je teško, bez da se opečeš da pronađeš tu šačicu ljudi u moru onih koji se bave tvojim životom, pomno pišu i bilježe, analiziraju i pregledaju, samo da bi imali štofa da pričaju u nedostatku želje i mogućnosti za stvaranjem vlastitog života i naravno da bi mogli da sebe i svoje neispunjene ambicije upoređuju sa tvojima.

Paralelno sa ovim postom, koristim priliku da promovišem jedan predivan tekst koji sam pročitala i koji mi je vratio nadu da ipak postoji i pokoja pametna glava. Te se iskreno nadam da je godine i doživljaji bh društva neće iskvariti i izvitoperiti kao što su autora ovih redaka.

Kad sam ja bila mala, svi su radni ljudi bili jednaki. Svima su tate imale slična odjela, slične košulje, i slične kravate razlabavljene popodne. I većina nas odraslih u ta vremena mogu da se prisjete ili tate kako donosi lubenicu u rano popodne sa posla, ili blage pripitosti nakon nekih od brojnih sindikalnih razloga za zdravicu.

Sada su radni ljudi šareni, dolaze u svim bojama i oblicima. Dolaze sa diplomama iz mjesta koja su prije nastanka dotičnih univerziteta bila čuvena po šunki, siru ili krompiru. Dolaze sa diplomama stranih institucija. Dolaze naoružani Blackberryjima, iPhoneima i ostalim kung-fu metodama komunikacije. Svi su veliki direktori, i rukovodioci, svi barataju Powerpointom i imaju svoje glasnogovornike i non-stop su na e-mailu. A proizvodnje nigdje. Barataju i dionicama, barem jesu do prije par godina, kupuju nekretnine i žele da prave "pametne investicije".

Kupuju džipove i urbane terence, grade garaže i vozikaju se po ulicama projektovanim za Fiću. Eventualno Golfa.

Kad im se rode juniori, oni ih šalju u Montesoori obdaništa, u privatne osnovne, i još privatnije srednje. Potroše više para na dječje osnovno obrazovanje nego na jedan ivy-league fakultet. Voze ih i prevoze na skijanje, plivanje, jahanje, strane jezike, sekcije i grupe. Sve to u gradu koji više nema ni muzeja a i pozorište se klacka na tankim staklenim nogama Sulejmana Kupusovića i Edine Papo.

A ponajgore je kad ih se skupi dvoje ili više. Kada krenu razmetanja. Ko je gdje bio, ko je šta vidio, ko je i prije rata putovao, a ko nije (budimo realni prije rata su svi samo putovali u šverc ili su radili za Energoinvest), kome je plaćen put u Ameriku da bude kod nekog bogatog poznanika, a ko je izgubio milione na dionicama, ko je kupio ljepši stan...

A svi su ti puki jet setteri i Bosanski yuppiji nekada, ne tako davno poljevali malim, emajliranim lončićem kad su se kupali...

Sinć sam napravila kobnu grešku i poslušala muža da pogledamo 60 minuta čisto radi Dragana Vikića. Poslije toga se emisija samo nadovezala na suđenje stoljeća, oliti Ziku Turkovića i njegovu bandu.

Sinoć nisam mogla da zaspim do iza 2 sata ujutro. Vrtila sam se, razmišljala, proganjali su me Sulejman Al Shiddi, Bakir Izetbegović, Zijad Turković, trudna Venecuelanka posuta krečom, Milorad Dodik u tangama, Sulejman Tihić, Dragan Čović, a bogami i Čavić. Progonio me Zemaljski muzej, dok se Ars Aevi htio seliti u Zenicu. Pritiskalo me pod rebrima, dok nisam skočila u sjedeći stav gušeći se.

Jutros me dočekao poziv za protest protiv zatvaranja Zemaljskog muzeja. Jedinog mjesta u gradu Sarajevu osim Bara, gdje mogu otići i osjetiti bliskost liku i djelu mog dede kojeg nikada nisam upoznala. Naravno nema države. A ni menadžment muzeja ne zna da se snađe bez menadžmenta pa da šta sredi, uredi, rukovodi i naplaćuje. Isto kao što moj komšija Salih čeka državu da mu očisti snijeg ispred ulaza, pa može, onako besposleno, invalidsko-penzionerski (na prevaru) da po 10 minuta navlači i svlači čarape preko cipela da se ne klizne na ledu. Mi ostali, kad krenemo na posao, biramo između četveronoškog pristupa ili kičme.

Države nema, pa gore plantaže marihuane po zaštićenim područjima. Države nema pa svako krade gdje hoće. Države nema pa se djeca obračunavaju pištoljima. Države nema pa se iz supermarketa i bankomata krade.

E pa kad nema države, nema ni mene. Barem ja znam koliko vrijedim, a vi tlačite nekoga drugog. Što bi rekao čika Ivan Slamnig...

Je l' danas u brodova takav stas,
ima l' još ljudi poput nas,
ima l' još mora, ima l' zemalja,
ima l' još vina, koje valja?

Ima. Naravno da ima. Uz muzičku numeru iz jednog odličnog filma koji odgovara na ova moja pitanja...

Bosanski čovjek na prvi pogled i nije toliko drugačiji od ostalih ljudi širom svijeta. Hoda ispravljeno, dvije ruke, dvije noge, dva oka, čak se i u zadnjih 5-10 godina sve više i više ovih primjeraka nakačilo i na mobitele i na internet.

Jedino po čemu se bosanski čovjek razlikuje od ostatka svijeta, a na šta ga je natjerala sredina u kojoj živi - brdsko-planinsko neuvjetna, hladna, teška, kamena, je jedan nedostižno visok prag tolerancije. Taj prag tolerancije je tako visok da se često pitamo i formiramo naučne panele da bi utvrdili da li on uopće i postoji.

Naime, bosanski čovjek može durat i izdurat sve što niko drugi ne može. Bosanski čovjek može izdurat da se sve oko njega ruši, da ga vode loši političari, da se po njemu puca sa više vrsta oružja nego što američka vojska poznaje, da mu se seli, doseljava i naseljava ko stigne, da se ubija po tramvajima, da se dižu nameti i porezi  i da sluša nevjerovatne količine gluposti. Shodno tome, ta naša trpeljivost i želja da izbjegnemo konflikt, samim tim što konflikti iziskuju mnogo snage a ne vode čemu, reflektira se širem regije kao vic o glupom Bosancu.

U skladu sa zahtjevima i prohtjevima modernog kapitalizma koji se interpretira na domaći način, postoje endemske vrste, koje se voze u autima od preko 100,000 KM, djecu šalju u privatne škole, i imaju vile i viletine i koji gledaju samo svoje vlastito stražnjište. Oni baš previše ne trpe, iako se vode starom logikom da je bolje biti prvi na selu, nego zadnji u gradu. To je jedino što ih drži da se sa svojim lopovlukom ne vinu u neki grad gdje ta njihova auta i kuće ne bi bili ništa posebniji niti bitniji, i gdje ima daleko bogatijih...

Zato u BiH nema revolucije, zato nema građanskog bunta, zato nema sloge i jedinstva da se napravi nešto kako treba... jer... dobro je samo nek ne puca, ili dobro je, živa glava, ili samo da ovaj rat stane... ili još milion nekih mudrih izreka koji te podsjete da stvari mogu daleko biti gore... Nažalost, još ništa nismo skontali kako bi se podsjetili da stvari mogu i biti bolje. Samo da hoćemo malo da se izborimo za njih... A ko bi se pametan borio za bilo šta, kad možeš i pod najvećim zlom svijeta i pod granatama, naći malo rakije od riže, nešto sitne meze i tiho mjesto za sakriti se od svijeta i meračiti?