Story of Strippy and the Soapbox

Mi smo bosanci/bošnjaci i regionalni fenomeni u stvari jedni veoma zlobni ljudi. Nama je duša protkana crnim i pokvarenim. Mi se hranimo tuđim neuspjesima i padovima. Mi se hranimo crnilom.

Jer kako bi drugačije neko pojasnio činjenicu da živ insan može da sjedi i da trpi sve što je na vlasti i sve što ga tare već 20 godina? Nije valjda da pojedinci još uvijek vjeruju u zlatne kašike?

Kako dokučiti zdravom umu da mi plaćamo poreze i sve te ljude koji uz velike plate imaju za cilj samo da nas dalje guraju pod vodu? A da je nama svejedno. Da je lakše ušutiti i sam sebi jagmiti, i iza blindiranih vrata sjediti i uživati u svojoj djeci kojoj igračke kupuješ na Amazonu?

Kako pojasniti da, što više para imaš, da te manje briga za poskupljenje plina, struje, vode i slično? I da ti je u glavi ideja da će neko siromašniji i jadniji da se izbori i za tebe - naime oni pak sjede u hladnom i gladnom.

Kako bi neko pojasnio dvostruke aršine? One kada nekoga gledaš u lice i budeš prijatan, ljubazan i topal a onda. čim ti se ukaže prilika da daleko od dotične osobe ogovaraš i laješ ti to isto uradiš? Da jedva čekaš priliku da anonimno komentarišeš na sajtu Avaza, nečijeg bloga, ili na inim forumima i na taj način ispustiš svoje krupne frustracije u obliku jednog nečujnog a ipak smrdljivog virtuelnog prdeža?

Kako da objasniš da će većina nas prešutiti svoj neuspjeh, i sjediti i strpljivo čekati da neko drugi to isto ponovi, samo kako bi bio siguran da ti nisi u svom padu sam?

Naravno, ne vrijedi sve potrpati u isti koš. imala sam priliku upoznati divnih i nesebičnih ljudi, koji moral i društvenu obavezu doživljavaju kao sastavni dio svoga bića, a ne kao političku deklaraciju. Koji će se iskonski potruditi da ti pomognu kad ih pitaš a i ne pitaš. Ali jako ih je malo, i jako je teško, bez da se opečeš da pronađeš tu šačicu ljudi u moru onih koji se bave tvojim životom, pomno pišu i bilježe, analiziraju i pregledaju, samo da bi imali štofa da pričaju u nedostatku želje i mogućnosti za stvaranjem vlastitog života i naravno da bi mogli da sebe i svoje neispunjene ambicije upoređuju sa tvojima.

Paralelno sa ovim postom, koristim priliku da promovišem jedan predivan tekst koji sam pročitala i koji mi je vratio nadu da ipak postoji i pokoja pametna glava. Te se iskreno nadam da je godine i doživljaji bh društva neće iskvariti i izvitoperiti kao što su autora ovih redaka.

Kad sam ja bila mala, svi su radni ljudi bili jednaki. Svima su tate imale slična odjela, slične košulje, i slične kravate razlabavljene popodne. I većina nas odraslih u ta vremena mogu da se prisjete ili tate kako donosi lubenicu u rano popodne sa posla, ili blage pripitosti nakon nekih od brojnih sindikalnih razloga za zdravicu.

Sada su radni ljudi šareni, dolaze u svim bojama i oblicima. Dolaze sa diplomama iz mjesta koja su prije nastanka dotičnih univerziteta bila čuvena po šunki, siru ili krompiru. Dolaze sa diplomama stranih institucija. Dolaze naoružani Blackberryjima, iPhoneima i ostalim kung-fu metodama komunikacije. Svi su veliki direktori, i rukovodioci, svi barataju Powerpointom i imaju svoje glasnogovornike i non-stop su na e-mailu. A proizvodnje nigdje. Barataju i dionicama, barem jesu do prije par godina, kupuju nekretnine i žele da prave "pametne investicije".

Kupuju džipove i urbane terence, grade garaže i vozikaju se po ulicama projektovanim za Fiću. Eventualno Golfa.

Kad im se rode juniori, oni ih šalju u Montesoori obdaništa, u privatne osnovne, i još privatnije srednje. Potroše više para na dječje osnovno obrazovanje nego na jedan ivy-league fakultet. Voze ih i prevoze na skijanje, plivanje, jahanje, strane jezike, sekcije i grupe. Sve to u gradu koji više nema ni muzeja a i pozorište se klacka na tankim staklenim nogama Sulejmana Kupusovića i Edine Papo.

A ponajgore je kad ih se skupi dvoje ili više. Kada krenu razmetanja. Ko je gdje bio, ko je šta vidio, ko je i prije rata putovao, a ko nije (budimo realni prije rata su svi samo putovali u šverc ili su radili za Energoinvest), kome je plaćen put u Ameriku da bude kod nekog bogatog poznanika, a ko je izgubio milione na dionicama, ko je kupio ljepši stan...

A svi su ti puki jet setteri i Bosanski yuppiji nekada, ne tako davno poljevali malim, emajliranim lončićem kad su se kupali...

Sinć sam napravila kobnu grešku i poslušala muža da pogledamo 60 minuta čisto radi Dragana Vikića. Poslije toga se emisija samo nadovezala na suđenje stoljeća, oliti Ziku Turkovića i njegovu bandu.

Sinoć nisam mogla da zaspim do iza 2 sata ujutro. Vrtila sam se, razmišljala, proganjali su me Sulejman Al Shiddi, Bakir Izetbegović, Zijad Turković, trudna Venecuelanka posuta krečom, Milorad Dodik u tangama, Sulejman Tihić, Dragan Čović, a bogami i Čavić. Progonio me Zemaljski muzej, dok se Ars Aevi htio seliti u Zenicu. Pritiskalo me pod rebrima, dok nisam skočila u sjedeći stav gušeći se.

Jutros me dočekao poziv za protest protiv zatvaranja Zemaljskog muzeja. Jedinog mjesta u gradu Sarajevu osim Bara, gdje mogu otići i osjetiti bliskost liku i djelu mog dede kojeg nikada nisam upoznala. Naravno nema države. A ni menadžment muzeja ne zna da se snađe bez menadžmenta pa da šta sredi, uredi, rukovodi i naplaćuje. Isto kao što moj komšija Salih čeka državu da mu očisti snijeg ispred ulaza, pa može, onako besposleno, invalidsko-penzionerski (na prevaru) da po 10 minuta navlači i svlači čarape preko cipela da se ne klizne na ledu. Mi ostali, kad krenemo na posao, biramo između četveronoškog pristupa ili kičme.

Države nema, pa gore plantaže marihuane po zaštićenim područjima. Države nema pa svako krade gdje hoće. Države nema pa se djeca obračunavaju pištoljima. Države nema pa se iz supermarketa i bankomata krade.

E pa kad nema države, nema ni mene. Barem ja znam koliko vrijedim, a vi tlačite nekoga drugog. Što bi rekao čika Ivan Slamnig...

Je l' danas u brodova takav stas,
ima l' još ljudi poput nas,
ima l' još mora, ima l' zemalja,
ima l' još vina, koje valja?

Ima. Naravno da ima. Uz muzičku numeru iz jednog odličnog filma koji odgovara na ova moja pitanja...

Bosanski čovjek na prvi pogled i nije toliko drugačiji od ostalih ljudi širom svijeta. Hoda ispravljeno, dvije ruke, dvije noge, dva oka, čak se i u zadnjih 5-10 godina sve više i više ovih primjeraka nakačilo i na mobitele i na internet.

Jedino po čemu se bosanski čovjek razlikuje od ostatka svijeta, a na šta ga je natjerala sredina u kojoj živi - brdsko-planinsko neuvjetna, hladna, teška, kamena, je jedan nedostižno visok prag tolerancije. Taj prag tolerancije je tako visok da se često pitamo i formiramo naučne panele da bi utvrdili da li on uopće i postoji.

Naime, bosanski čovjek može durat i izdurat sve što niko drugi ne može. Bosanski čovjek može izdurat da se sve oko njega ruši, da ga vode loši političari, da se po njemu puca sa više vrsta oružja nego što američka vojska poznaje, da mu se seli, doseljava i naseljava ko stigne, da se ubija po tramvajima, da se dižu nameti i porezi  i da sluša nevjerovatne količine gluposti. Shodno tome, ta naša trpeljivost i želja da izbjegnemo konflikt, samim tim što konflikti iziskuju mnogo snage a ne vode čemu, reflektira se širem regije kao vic o glupom Bosancu.

U skladu sa zahtjevima i prohtjevima modernog kapitalizma koji se interpretira na domaći način, postoje endemske vrste, koje se voze u autima od preko 100,000 KM, djecu šalju u privatne škole, i imaju vile i viletine i koji gledaju samo svoje vlastito stražnjište. Oni baš previše ne trpe, iako se vode starom logikom da je bolje biti prvi na selu, nego zadnji u gradu. To je jedino što ih drži da se sa svojim lopovlukom ne vinu u neki grad gdje ta njihova auta i kuće ne bi bili ništa posebniji niti bitniji, i gdje ima daleko bogatijih...

Zato u BiH nema revolucije, zato nema građanskog bunta, zato nema sloge i jedinstva da se napravi nešto kako treba... jer... dobro je samo nek ne puca, ili dobro je, živa glava, ili samo da ovaj rat stane... ili još milion nekih mudrih izreka koji te podsjete da stvari mogu daleko biti gore... Nažalost, još ništa nismo skontali kako bi se podsjetili da stvari mogu i biti bolje. Samo da hoćemo malo da se izborimo za njih... A ko bi se pametan borio za bilo šta, kad možeš i pod najvećim zlom svijeta i pod granatama, naći malo rakije od riže, nešto sitne meze i tiho mjesto za sakriti se od svijeta i meračiti?

Igrom slučajeva, zalutah u ordinaciju doktorice koja nije trebala ni da mi kaže, a ja sam već znala da ona obožava da gleda Dr. House-a. Pitate se zašto?

Na prvi pogled, vidjela sam da žena više prati izgled doktorice Cuddy. I sve to stoji, da trebaš biti uredan i dotjeran ispod svog bijelog mantila. Ali ne moraš da budeš okićen Swarovski šarenim stakalcima i napucan na štikle od 10 cm, sav uvijen u svilu. Šarenu. Dizajnersku.

Na drugi pogled, primjetila sam da ona u stvari mene zagleda kao što bi moja rahmetli nana zagledala but na pijaci prije nego ga kupi.

Na treći pogled, iskoristila me je kao što Dr. House koristi svoj tim. Rekla mi je da patim od jedne, potom druge, a onda i treće, sasvim oprečne dijagnoze. Valjda se od mene očekivalo da kažem "ali doktorice, to ne može da bude ta dijagnoza jer ja nemam...".

Na četvrti pogled, izašla sam iz ordinacije otprilike kao da sam bila u ringu sa Muhamedom Alijem deset rundi. Četveronoške. Sigurna da umirem. Sigurna da imam sve od tih navedenih bolesti. Jer, ruku na srce, napucana doktorica koja je masno naplatila pregled, ih je naredala bolje i od google-a. Ona je recimo pogodila da te sve četiri, po simptomima oprečne i  različite bolesti mogu da koegzistiraju. I sve bez ikakvih simptoma. Da mi ona njena sestra, koja misli da + na nalazu znači da je sve OK, nije napravila podliv od pola metra, i možda eventualno zeznula neki od uzoraka krvi. A samo što ih nije u kantu sipala...

Jednog dana, Bosno i Hercegovino, jednog dana, i ti ćeš da saznaš šta je to "lawsuit" i "malpractice". A onda ćemo i mi pacijenti da dahnemo, relativno zdravom dušom.

Moja domovina je Bosna i Hercegovina. Moja domovina je nekada bila Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija. Sada nema ni socijalističke, ni federativne a kamoli republike. U biti, ima republike, ali se ona zove drugačije, i uglavnom joj se obraćamo kao "manjem entitetu" ili nečim sa dva slova.

Ja sam svojim rođenjem predodređena da domom i kućom smatram Sarajevo. U Sarajevu su mezari mojih najmilijih predaka, pa čak i onih manje milijih. Za Sarajevo me vežu roditelji koji tu obitavaju i čekaju starost kada ću im ja morati priskočiti u pomoć. U Sarajevu su moji drugari iz osnovne škole.  Za Sarajevo me vežu besplatne stambene jedinice koje treba nekada naslijediti. Za Sarajevo me vežu "tete" i "čike" koje znam cijeli život. Za Sarajevo me veže boravak na bliskoj Jadranskoj obali i još bližoj Jahorini.

Da nije toga, ja dana ne bih provela u Sarajevu. Ni kao pješak ni kao radnik, ni kao đak ni kao vala džak.

Nakon ovog relativno kratkog uvoda jedne teške teme, želim da priupitam sve ljude koji su se doselili u Sarajevo - ZAŠTO???

Naime, da sam ja spakovala sve svoje prnje u kofer i krenula iz svog veselog sela, mislim da ne bih stala prije socijalne Švedske, razvijene Švice, ili daleke Amerike ili Australije. Na taj način bih preskočila 350 civilizacijskih koraka, a ne samo jedan, a količina truda bi bila ista.

Za potrebe ove ankete, molim ljude da se suzdrže od prepucavanja gdje je ko rođen, i neka ljudi koji su iz ostalih, manje razvijenih krajeva BiH i ne odgovaraju. Ciljano postavljam pitanje ljudima koji nisu iz BiH, i koji svakako za svoj boravak u Sarajevu potrebuju što radnu što boravišnu dozvolu, a koji po mogućnosti već govore neki od jezika koji se rabe u zemljama navedenim u pasusu iznad.

Unaprijed hvala,

vaša Strippy.

Jel vam se ikada desilo da vam je dan onako crn da crnji ne može da bude, sumanuto jurcate sa jednog kraja grada na drugi, a pred vama se ispeči i isprepreči "supermama"?

Kako ćete poznati "supermamu"? Supermama ima 40+ godina, ili se fura da ih ima toliko. Ambiciozno je shvatila život svog mladunca (po defaultu je jedno, nekad čak i 2, sve preko tog broja postaje obična, normalna, sluđena mama), te vazda vucara modernu torbu gabarita vreće za spavanje iz koje viri lektira, kakva igračka za razvoj dječije inteligencije ili eventualno hamer papir za školski projekat , friško je fenirana i natapirana (godinama već kosu kod kuće nije prala). Supermama je uglavnom zaposlena u nekoj od stranih organizacija, i ima plejadu žena koje pomažu, ali ruku na srce, nikada niti jedna ta primitivkuša ne može nju u potpunosti da zamjeni jer je ona savršena. Savršeno vozi automobil (barem ona tako misli, dok ljudi oko nje padaju u žbunje ili vrište), ništa joj nije mrsko i između treninga, baleta, književnih večeri za djecu, naprednih kurseva francuskog, i dječije škole plivanja, ona stvarno ništa ne stiže.

I naravno, djeca imaju po 25 playstationa, kompjutera, i po 3 vlastita Facebook profila. Na ulicu samo izađu dok čekaju mamin auto. Mamin auto naravno košta kao cijela jedna garsonjera ali je apsolutno prilagođen vozikanju po gradu. U maminom autu, koje baš briga za servis, gore sve moguće lampice, a o servisu i ne pomišlja. Supermama smiješno izgleda u tenama, ali su te tene kupljene na poslijednjem proputovanju po Parizu. I supermama jedva čeka da se napirlita i prohoda školom po informacije, roditeljske ili kakvu akciju skupljanja prihoda za Somaliju.

I ne daj ti Bože da nekad sjednete sa njom da pričate. Kad malo prorovite iznad priče o njenom dnevnom rasporedu, o njenom savršenom mužu (eh kud baš ja baksuz da potrefim jedinog koji ima neku manu), prekrasnom odmoru, divno odgojenoj i savršeno inteligentnoj dječici, onda kreće igra nadmetanja.

Dakle, sve što vi kažete, ona je to već uradila. Ne samo da je uradila, nego već i ima tri puta bolje rješenje. Sve što ste vidjeli i putovali? Supermama je davno to obišla. Valjda je njena predivna, natprosječno pametna mladunčad tjeraju da u svemu bude bolja i savršenija. A ne daj ti samo Bože da spomeneš onaj mračni period prije rata. Ono kad se pola grada kupalo tako što se poljevalo iz plastičnih bokala ili emajliranih lončića. Supermama nije. Ona je vazda imala etažno grijanje na plin, pa čak i prije Emerika Bluma.  I jacuzzi kadu ručno rađenu u Italiji, a cijevi je postavljao lično Giorgio Armani jer je kada rađena po njegovom nacrtu.

Šta je poenta ove priče? Ključ uspjeha supermama je što se svako jutro pogledaju u ogledalo i nafuraju sebe do te mjere da više nisu sposobne da razlikuju istinu od napuhanih laži koje im se roje u glavi. Svaki prosječni čitaoc (čitateljica) ove moje pričice za danas će stati i razmisliti malo da li se ona fura da je "supermama" i možda će se čak i uvrijediti. Ako se uvrijedite u startu, a ne pomislite da ja pojma nemam šta pričam, ne brinite, niste supermama.

A ja sam na svu sreću još uvijek nanino dijete a ne nečija supermama.

Ima jedan barba dole na moru koji se rijetko kad makne iz svoje stolice, lukavo namontirane ispred njegove kuće, a tik do najveće kafane u selu. Nikada ne sjedi u društvu ovih iz kafane ali nerijetko voli da dobaci koji komentar i sluša tuđe razgovore. Tom svojom tehnikom omogućio je sebi znanje koje seže od GDP-ja Papua nove gvineje pa sve do toga šta je barba Ante iz sela jeo za ručak.

I jedna od velikih njegovih životnih mudrosti je ma koliko ti neko bio drag, i želio ga i vidjet i čut, i lipo se ispričat, najbitnije je to što ga lipo, kad ti dodije, možeš poslat u p**** materinu. Pa čak kad ti taj samo i dobar dan zaželi...

U Sarajevu je najbitnije da upravo ti svoju priču ispričaš. Jer, jbg, ako je neko drugi bude pričao, postoji mogućnost da bude objektivan i da to ne nakiti i ne ukrasi onako kako bi ti htio. Još je bitnije da svoju priču o eri prije rata ispričaš. Ili da skupiš što više ljudi koji će vodu na isti mlin da tjeraju. Nemoj niti slučajno uzeti nekoga da tu priču priča ko bi tvoju mogao da porekne. I nek bude malo smijeha. To je uvijek važno.

Dame i gospodo, kako se spustila zavjesa filma Orekstar, dozvolite da umjesto Brace Dimitrijevića i parola o Titu i filmu izađem ja i da vam kažem par stvari. Onako s nokta, predstavljajući par nas iz generacije kasnih 70-tih i ranih 80-tih.

Ruku na srce, vama je dobro bilo od ničega praviti dernek. I vi se svega toga "kristalno" sjećate, a sa godinama dotjerujete, napirlitavate i uljepšavate. A mi, generacija "ni vamo ni tamo" se isto tako dobro sjećamo. Očiju djeteta, sjećam se tog zlatnog vakta. Sjećam se tetke koja dolazi na vrata vrišteći od sreće jer je kupila vreću od 20 kila deterdženta za veš! I sjećam se mame kako sa balkona gleda komšinice koje u šlafrocima hrle prema lokalnoj samoposluzi jer je došlo brašno, šećer,ulje ili neka druga besmislena namirnica . Sjećate li se vi šećerne table? Sa Hijavatom? Ja je se sjećam. Sjećam se i mame koja bi uvijek kasnila po mene u školu jer bi se Stojadin ugasio pri svakom prelasku malo veće lokve.

Draga zlatna rajo koja je svoju mladost ostavila na svirkama, u parkovima, u kampovima po moru, po koncertima, u starkama i farmerkama iz Italije (jeste primjetili kako je, što vrijeme prolazi, sve više i više ljudi koji su po sto puta bili u Trstu?) dok ste vi cugali, stajali po trotoarima ispred BBa, Teatara i Bogovaiočeva, seljaci su zauzimali što fakultete, što fotelje, što pozicije oko Sarajeva.

I da vam pravo kažem, mi mlađi što zamjenismo krišku sa eurokremom kolekcijom gelera raznih oblika i veličina, mi i dan-danas plaćamo taj vaš ceh, jer ste kao cvrčci teferičili i dernečili. I baš je lijepo što se toga danas sjećate. Ali od mene aplauz ne čekajte.

Moja dobra drugarica i bloggerica Brusnica je pokrenula jednu inicijativu o jednoj tabu temi o kojoj se šuti i o kojoj kolaju raznorazne glasine. A čovjek ne zna koliko je to sve i bitno i mučno i teško dok se sam ne pozabavi nečim sličnim...

Za njen blog, upri ovdje.

Za njenu odličnu inicijativu na koju se možete prikačiti upri ovdje.