Story of Strippy and the Soapbox

...Raspolažem s još milion nježnih i bezobraznih podataka naše mladosti, koja nas pred vlastitim očima vara i krade i napušta... (A. Dedić)

06.07.2011.

Red bi bio spomenuti...

Moja dobra drugarica i bloggerica Brusnica je pokrenula jednu inicijativu o jednoj tabu temi o kojoj se šuti i o kojoj kolaju raznorazne glasine. A čovjek ne zna koliko je to sve i bitno i mučno i teško dok se sam ne pozabavi nečim sličnim...

Za njen blog, upri ovdje.

Za njenu odličnu inicijativu na koju se možete prikačiti upri ovdje.

28.06.2011.

O životu i prevoznim sredstvima...

Ne mogu da se sjetim jel to bilo tačno u pola feniranja ili je bilo prilikom nanošenja maskare. U svakom slučaju se sjećam da mi je blago uvijena četka ostala u rukama a usta su ostala razjapljena. Naime, suprug je ušao u kupatilo i pitao:

 

Šta misliš da kupimo onaj gumenjak za mora? Mali neki. Da može na krov auta da stane, da ne moramo prikolicu da kupujemo? Eno rade ih (Bože jel ono bi) u Gradačcu. Mogao bi mi jaran srediti neki u pola cijene, tipa roba sa greškom...

 

Osjećala sam se kao da mi je neko u dubinu duše zabio hrđavu sjekiru koja polako klizi i para sve što stigne. I onda su kroz glavu krenule slike da se roje...

Kako je lijepo kad se trkaš u sportskom gliseru sa dva motora od po 460 konja... Kad pogledaš dole, a preplanuli nožni prstići stoje na sintetičkom itisonu bež boje. Kako kad, okreneš glavu u stranu i otvoriš usta, pljuvačka leti kao psu kroz prozor od auta.

Kako praviš krugove u moru i imaš osjećaj da se brod toliko nageo da ćeš da ispadneš.

Kako kad, uploviš u jednu malu lučicu (Bože jel to bilo u Postirama? Možda Sućuraju? Ili Dračama?) prvo moraš vezati pajete za bok a naravno prije toga smanjiti suludu brzinu. Kad psuješ i govoriš "šta su ti to pajete?" neki duboki glas ti dobaci "bokobrani, na". Poslije toga, sjediš, grickaš pržene srdele, čopkaš sir, i uz domaće bijelo vino gledaš kako se djeca i turisti dive brodu i slikaju sa njim.

Na otvorenom moru staneš da se okupaš. I negoduješ što ne možeš da zapališ cigaru jer se ispod nalazi rezervoar sa skoro tonom nafte. Kompromis nađeš tako što plutaš u moru na distanci od broda i zapališ cigaru...

Kako tačno dobiješ tamnu boju od sunčanja na otvorenom i voženja čamca u kupaćem.

I kako je lijepo predvečer u nekoj maloj lučici negdje iza sedam mora i sedam gora, nasuti sebi čašu vina, pustit Cesariu Evoru i lagano plutati i pričati sa nekim bračnim parom na jedrilici pored vas.

Ima tu još par stavki koje se mogu svesti pod rubriku "razno" kao što je crkavanje jednog od dva motora na pola kanala, ili eventualno šest, slovima i brojem šest konzerviranja i izvlačenja broda iz mora za zimu ali ništa od toga ne može da mi ocrni dušu kao pomisao na gumeni čamac, makar on bio sa plastičnim dnom.

 

Zaključak priče - radi mira u kući nekada je bolje prešutiti detalje i reći "meni bude muka od vožnje na čamcu..:"

 

 

20.05.2011.

Tema dana

Moja komšinica Fikreta najviše voli da sjedne na svoj minder koji je ugodno lociran ispod prozora koji gleda na zeleno dvorište. Iako je prozor star, Fikreta zagura peškira i krpa da joj prozor ne puše za vrat. I onda fino, gurne jednu petu pod sebe, drugu nogu pusti da pada sa mindera i tu provodi sate. Nekada sa križaljkama, nekada uz kahvu, nekada vala uz kakav ručni rad, ali ponajviše moja Fikreta voli da priča, o svemu i svačemu, o ljudima koje nikada nije upoznala, o odlukama koje do kraja nije pročitala... Fikreta se jednostavno vodi sa kratkim izjavama, nešto kao naslovnice iz Avaza. Kad pročita naslov u novinama, ona gleda kako će joj želudac i crijeva odigrat' i onda sudi po tome. I to nije neki obični sud, koji bi se pritefterio "neukoj domaćici", nego Fikreta odmah sudi kao Vrhovni sudac Bosne i Hercegovine.

Prema Fikreti, Emir Suljagić je nekakav zločinac. Čudo već nije uvezala kako on bradu pušta a hoće da nam vjeru ukine. Ona misli da Emir hoće svu djecu ka zlu da okrene i kako hoće opet da uvede onaj "mrak" kad je bilo zabranjeno i pomislit na Boga. Fikreta nije pročitala ništa, nit je htjela da se udubi u problematiku. To što Fikreta nema djece, to ne znači da je se ova tema ne tiče. Ipak, njena vjera, njen din, hoda po tankoj žici koju hoće da presječe taj užasni i grozni čovjek...

Hajde što Fikreta to tako misli. Neka joj je za pravo. Ali sam imala priliku vidjeti da tako misle i ljudi koji zauzimaju ključne funkcije u našem društvu. Koji pored više škola i raznoraznih stipendija, pored toga što su svijeta vidjeli i što izgledom navode da logično razmišljaju ne idu dalje od Fikretinih zaključaka.

Na svu sreću, sretoh svog starog druga iz ulice neki dan. Njegova nana je bila prava vjernica u onaj tamni vakat. Bajrame je slavio sa crvenom maramom i plavom kapicom. Njegova vjera je protkana kroz svaku poru njegovog postojanja i njegovog bića. I čuva je u srcu i u svojoj kući. Čovjek je tako smiren, tako lagan i lepršav, da prosto kad staneš sa njim pet minuta u najvećoj gunguli, bude ti drago. Godinama nisam mogla da nađem niti jedan trenutak koji bi njega izbacio iz takta. Jednostavno smiren tip. I tako stadosmo. Ne znam kako se dotakosmo vruće teme. On meni kaže, da podržava Ministra. Veli on, kako se ne može jednim uskraćivanjem praviti drugo. I da mu je žao djece preko kojih se koplja lome.

Meni je kao prvo drago da je neko mlad došao na tu funkciju. Pa mi je onda još draže što je hajmoreć zgodan ministar, a da ne mora da blajha glavu i krivi usta kad glumi seljaka u filmovima. Drag mi je što je školovan, što je pretvorio stradanje Srebrenice u jedno književno djelo koje je opet najbolji način da nešto ostane zapamćeno i čuvano, i drago mi je što pravi smislene i logične pokrete. Nije mi drago što se prepucava sa ljudima kojima jedini odgovor treba da bude "tišina", ali niko nije savršen...  A ko se ne slaže sa tim, nek prvo dobro pročita, nek dobro razmisli, neka nađe kakvu alternativu i tri puta mjeri i jednom siječe.

Do tada, zaključujem vam svima iz štovanja Boga, međureligijskog vijeća, ne druženja sa inovjercima, i tjeranja što ljudi što djece u torove čistu peticu. Koja ne ulazi u vaš prosjek jeste li dobar čovjek ili niste. To zaključujemo po drugom setu aršina, ako je naše da sudimo...

 

(uz malu dodatnu napomenu. Emir Suljagić je jedini autor knjige o Srebrenici, koji je uzgred budi rečeno preživio golgotu iste, a čija je knjiga objavljena na Engleskom jeziku. Cijeli svijet je imao priliku pročitati, doživiti nešto očima djeteta od 17 godina kojeg je čudo ravno Božjem činu spasilo. Cijeli svijet ga cijeni i hvali, nisam loše recenzije pročitala (na Engleskom - kojeg je opet Ministar Suljagić sam naučio da bi se zaposlio kao prevodilac). Fikreta je nevoljko odvojila 5 konvertibilnih maraka kada se ta knjiga nudila uz Dane. Pročitala ju je sjedeći na minderu i samo zaključila: Ma bogme nisam ja sigurna jel on tamo bio. Ovo mi sve smiješno. Đe će se mlijeko u prahu dizat ko kruh? A i da jeste sve ovo prošao, što sebe 'vol'ko hvali, evo ovdje piše da do 18 se nije propušio, mislim koga to interesuje?)

 

 

06.05.2011.

Šeherzada i sedam patuljaka

Ferida je radila kao čistačica u jednoj od inih institucija koje sam redovno obilazila. Izgledom je podsjećala na oklopno vozilo ruske proizvodnje, sa rijetkim, svijetlo-smeđim brkovima. Često se žalila na raznorazne bolove, ali nikada nije odlazila doktoru, jer je smatrala gubitkom vremena dugo čekanje po čekaonicama. Preventivno bi popila koju tabletu za "cirkulaciju" i to bi bilo to.

Ferida je u mladosti došla u posjetu rodbini iz dalekog Sandžaka iz jednog od onih mjesta koje ima neko oštro ime. Kod rodbine je i ostala u sobičku iza kuće koji je dijelila sa više studentica kojima je Feridina rodbina izdavala sobu. A onda se udala za poštenog tapetara, koji je propio radionicu, ali bi počesto krivicu za tu svoju radionicu svalio na rat. Sada okopava bašče po komšiluku i čisti zimi snijeg. Platiti ga možete ili u novcu ili u pivi pred lokalnim granapom. Kad se napije, priviđaju mu se četnici koji jurišaju na njega na Treskavici, a kada ode kući da se samo naslutiti zašto Feridu vazda nešto negdje boli.

Ferida ima kćerku koja radi kao hostesa. Hoda na vrtoglavo visokim štiklama i otkad je napunila 16 promjenila je noć za dan. Što joj je iskreno i bolje, jer tako nikada neće sresti rođenog babu na ulasku ili izlasku iz kuće.

Na poslu, Ferida se zagledala u Siketa. Vozača jednog od glavonja. Sike je bio skoro pa kompletno sijed, naslijedili su ga iz prijeratne organizacione sheme. Odrastao je na jednoj od sarajevskih padina gdje se lopte kao dijete mogao igrati samo na ploči na kući. Obožavala je sa Siketom sjediti na gajbama u svojoj čajnoj kuhinji, između rešoa i frižidera i gledati ga kako svojim kratkim, debelim prstima okreće stranice Dnevnog avaza, i pri tome komentariše članke i slike. Obožavala je sa njim pričati o emisijama koje su se emitovale na Pinku, čak je jedno vrijeme Sike pratio i Ezel. Jedino joj je bilo mrsko kad vani sunce upekne, jer je Sike brate mili onda smrdio na dugo i na široko. Htjela mu je nešto reći, ali bi se vazda sjetila direktora koji sjedi sa Siketom u autu, pa je mislila da njena šutnja se u stvari sveti direktoru za kašnjenje plate. Ipak ga on mora trpit u zatvorenom prostoru, jer da otvore prozore ubio bi ih propuh. U rijetkim trenucima prave bliskosti ona i Sike bi se iskradali na požarne stepenice da zapale, pa bi u tako skučenom prostoru podesta požarnih stepenica doživljavala sebe kao Siketovu ženu.

I sve bi to bilo dobro da se Sike nije spandžao sa Medihom iz računovodstva, koja bi mu javljala kad je legla plata i pride dojavljivala koliko ko ima plate a koliko toplog obroka. Sike je nekad, prije te cijele veze sa Medihom od Feride tražio da mu bude žirant. Potom je naravno izganjao prijevremenu, invalidsku penziju i prestao da plaća kredite.

I sve bi to bilo OK, da ja povremeno ne sretnem Feridu. Ovako, jedanput svake dvije godine, kad se ona i njen muž srede, i ponosno stoje u istom redu gdje i ja, kako bi mogli da daju svoj glas na izborima. I vazda se pitam - Bože mili za koga li oni glasaju i zašto njihov glas vrijedi onoliko koliko i moj?

 

28.04.2011.

Zašto ja neću večeras u Zetru?

U mom, ali i par drugih radnih kolektiva već se danima vode diskusije o predstavi "Evropa danas" u režiji Harisa Pašovića, koja će se večeras izvesti (dva puta) u olimpijskoj dvorani Juan Antonio Samaranch, AKA Zetri.

Sve te diskusije navode me samo da zaključim (po ko zna koji put) da se radi o površnom pristupu, plitkih informacija zasnovanim na prvom utisku i nekim kvazi-informacijama koje su saznate putem trača. Naime, velika većina eminentnih mislioca će vam na ovu temu reći da "im se ne ide u Zetru, jer nije Zetra za toga". Ako ih pitate "za čega - toga" dobit ćete površan odgovor da se radi o pozorišnoj predstavi.

Onda ih pitajte šta Laibach radi tu. Oni će vam reći da svira. Eventualno pjeva u pozadini.

U tom trenutku ja zauzimam stav kao Galileo prije nego su ga bacili na lomaču, sa rukama na bokovima i govorim zašto ja večeras neću u Zetru?

Neka je vječna slava Harisu Pašoviću. Hvala mu što je inventivnost i kreativnost doveo u našu mahalu, i što se čovjek svim silama bori da kultura jednako i srazmjerno raste i razvija se u ovoj kasabi, kao što bi bilo gdje drugo na svijetu. Halal mu bilo one upale mokraćnih puteva i skoro pa pluća što fasovah ispred Izvršnog vijeća za Romea i Juliu, vrijedilo je svake pare i svakog dana pod temperaturom.

Ali...

Meni je Krleža težak pisac, teško razumljiv. Da ga imam na papiru ispred sebe, da čitam i analiziram i izvlačim zaključke, bio bi mi možda i merak. Da slušam Mikija - nisam sigurna. Iako Miki ima glas koji fura cijelu onu furku Radeta Šerbedžije u recitacijama tipa "ne daj se Ines". Pored plesnog performansa tu će biti i Laibach. Eh sad... Kukala vam majka ako mislite da će oni "svirati i pjevati" na bini. Ili još bolje, da će sjest ispod bine i svirati violine. Laibach ne svira, nit pjeva. Laibach recituje uz jak spektakl svjetlosnog zida, reflektora, glasne muzike sa snimka i uglavnom čini sve da bi slučajni član publike dobio dojam da se nalazi u koncentracionom logoru Trećeg Rajha.  Jer, to je njihov fah i zbog toga su popularni. Čini mi se da njihov "pjevač" čak i ne zna pjevati. Pardon, recitovati. Čini mi se čak da je čovjek rudar kojeg su selektivnim procesom (da li mu ona strašna kapa dobro stoji) izabrali.

Financial times je naime dva puta pisao o ovom "spektaklu". Uglavnom zato što se radi o regionalnoj saradnji Balkanskih divljaka koji su se do jučer "klali" i ponajviše zato što govori o stavu tih zemalja prema EU i želji da odstupe od istog.

Kao što rekoh, nemam ništa protiv, sloboda narodu brate mili. U svakom slučaju ću prije pozdraviti nekoga ko ode na ovaj spektakl nego na SBB poguranu predstavu "Ja, mahaluša", ali mene ne očekujte u redovima u Zetri. Možda sutra, dok budete se tresli od glasne muzike, i dok vam pred očima budu treptali nacistički prizori a u glavi tutnjale nejasne Krležine riječi, možda me se i sjetite...

 

 

27.04.2011.

Ovaj post nije za maloljetnike...

U Sarajevu, u tajnom podzemnom tunelu, koji bivšu kasarnu JNA povezuje direktno sa Palama, nalazi se objekat tačno ispod temelja Vjećnice koji glasi kao "stara Sarajevska škola". Kako bi se ta stara Sarajevska škola uspješno prikrila u prošlom režimu su se odmah prisjetili da naprave tu Sarajevsku školu roka, koja nit je škola nit je rok, ali eto jeste Sarajevska pa prikriva postojanje ove podzemne.

U toj podzemnoj školi nude se časovi isključivo od pravih starih Sarajlija onim isto tako pravim, starim Sarajlijama. Kako bi dokazali da ste pravi, stari Sarajlija, ne nosite ofirnu ličnu kartu, nego lončić (jal emajlirani jal plastični) sa kojim ste se u banji poljevali do dolaska "zlatnih kašika"  i morate dokazati da se možete spustiti niz mahalu a da vam dupe ne dotakne asfalt.

O kojim časovima se radi? O onim koji se dotiču svega i svačega. Uspješni pohađatelj ove stare Sarajevske škole stiče apsolutno znanje o svim mogućim oblastima.  Ponajviše se ističu časovi primitivne ali nadasve nadmoćne komunikacije, gdje će pohađatelj škole umjeti da svakome o svemu priča, da ravnopravno papira i čak šta više svoja saznanja utvrdi u sasvim solidnu i potkovanu teoriju. Čak pola semestra je posvećeno temi: kako koristiti frazu "vid mu glave jebo mu ja mater..." kao vrhunski i konačni argument nakon kojeg svaka diskusija prestaje. Dosta detaljno se obrađuju teme kao što su automobili, fudbal, kladionice, prevara sistema, laži i ublehanti, politička situacija, ko koga krade, koje doktore treba podmititi, kako je živjeti u drugim državama i gdje sve treba putovati. Kvantna fizika i liječenje prirodnim biljem su izborni predmeti.

Uspješni doktori nauka ove škole (drugi stepeni i titule ne postoje) su među vama. Oni se prepoznaju putem tajnih signala, a na vama ostaje da ih slušate, pomno i iscrpno, da vas u većini slučajeva frustrira to njihovo silno "znanje" i da na kraju potražite alternativni odgoj za vlastiti um i tijelo u obrazovnim objektima koji se zovu "jagoda", "džehenem", "bašeskija" ,"vrbe" ili tome slično...

20.04.2011.

Da imam samo jednu želju...

Poželila bih da opet imam nekih 7-8 godina, da je vreo julski dan, a ja na moru, razapeta između kupanja, skakanja, ronjenja, ribarenja sa daidžom, sladoleda, bicikla, stripova, lopte, prijatelja, vaterpola i naninih palačinki. A u meni 19 kila žive vage, uglavnom vrlo tvdih i čvrstih žila i kostiju...  I onda da vrijeme stane.

Eto. Samo to. Ništa više.

 

14.04.2011.

Kako smo postepeno postali glupi?

U nekim zemljama, kao što je recimo nama prijateljska Malezija, koja je iznjedrila hejbet modernog esdea kadra za rukovođenje zemljom onda kad je bilo najteže, smatra se da je ista ta zemlja doživjela revoluciju i modernizaciju u kojoj su autohtoni stanovnici sa grana palme gdje su živjeli sišli u liftovima.

Bosna i Hercegovina je doživjela modernizaciju i globalizaciju pod kodnim imenom "sa livade ravno u X5-ici"  u kojoj nam je dozvoljeno da smo stalno nakačeni na internet, da preko skajpa možemo da dobijemo recept od Nane iz Malmoea za prave, domaće klepe, a nakon svega toga ustanemo, odemo do najbliže rijeke i bacimo kesu smeća, 100 plastičnih boca ili eventualno pola brucelozne krave u vodu.

I šta nam fali? Ne fali nam ništa. Svi vodimo svoje, individualne bitke za nekakav sitniš. Plaćamo kredite, kupujemo stanove, kauče ili automobile. Smatramo se ekspertima u oblastima koje smo savladali preko gugla, i konstantno pričamo da nemamo vremena glavu da dignemo od posla.  I kad malo bolje skontate, nekako tiho i neprimjetno smo ušli u minijaturnu verziju američkog sna. Gdje radiš i rintaš da bi otplatio kuću, stan ili automobil, i gdje one rijetke trenutke provodiš u kukanju i žalopojkama kako nam je loše. Osim naravno na poslu, gdje prvo saliješ tri litre kafe, a onda ostatak dana provodiš na forumima, bloggerima i inim drugim sajtovima, počev od turističkih paket aranžmana pa do igrica gdje govnima gađaš Milorada... A kad u slobodno vrijeme kukaš, kukaš kao plaćena naricaljka... A vazda kukaju oni koji nisu gladni, i kojima, realno, ruku na srce, ništa i ne fali. Možda nam svima realno fali da svijet oko nas, i naša banana država stane na svoje noge, pa da imamo više vremena da kukamo o nedostatku love, lošem smještaju na godišnjem odmoru, ili kako je to nešto nekad prije bilo.

I na kraju, na šta se sve to svodi? Svodi se na to da smo površni. da glumimo, i da na osnov 1% servirane informacije mi gradimo 99% svog mišljenja, koje se, realno, može okačit mačku o rep...  I tako,  ne slušamo prijatelje i porodicu nakon prve izrečene rečenice. Onda dajemo površne, skoro stupidne odgovore, i sebično gledamo da samo nama bude dobro. O kakvim revolucijama, ludim Che Guevarama, prevratima, sunovratima, otimanju vlasti i tome slično ne razmišljamo. Jer je omjer uloženog vremena i truda, za dobijeni novac i blagodet ipak sasvim dobar.

I sve će to naravno da bude dobro, ako svi znamo neko svoje mjesto, ako ne tražimo više od onoga što nam je po mjeri krojeno. I ako nana dok sjede na livadi i čuva koze se ne krene odlučivati za Brazilsku depilaciju, jer je listajući kroz zadnji broj Cosmopolitana vidjela da je to hit. Jer, modernizaciju i globalizaciju nane koja čita Cosmo, nije pratio dedo. On svaki dan popije po par čašica rakije, očekuje da mu je supa vruća kad stigne iz kafane i servirana da ga čeka. A kada nana dođe kući od seoske kozmetičarke (koja je sasvim površno naučila kako se radi Brazilka preko internet vodiča za savršenu ličnu frizuru) sa alergijom i osipom na međunožju, i sa par različitih mutant HPV virusa, dedo će je pošteno namlatiti. Jer do njega nije došao službenik lokalne samouprave da ga nauči da se u demokratiji žena, djeca, roditelji i domaće životinje ne tuku, niti je ikad prelistao Cosmopolitan da vidi da je nana ustvari jedna moderna, savremena žena slobodnih nadzora u životu...

 

12.04.2011.

Kad procvatu palme...

Dragi i štovani vlasnici nekretnina u Republici Hrvatskoj,

samo da vam javim da ste dužni u što skorijem periodu (nisam sigurna jel rok prvi maj, ali tu je negdje) da prijavite vaše domaćinstvo oliti stan ili kuću za Popis stanovništva, kućanstava, kučaka i mačaka...

U protivnom slijedi neka neslavna kazna od ovako 200 maraka iliti malo više kuna.

Eh da, prije toga morate imati svoj OIB - osobni identifikacijski broj koji ste, ako ste sretni i pametni već koristili za prijavu poreza lani. A ako niste vlasnik nekretnine, možete sa jednostavnom punomoći doći i obaviti ovu svoju prijavu za Popis.

Smatrajte me svojim virtuelnim poštanskim sandučetom, jer ja recimo svoje nisam obišla od kraja septembra prošle godine...

 

 

04.04.2011.

Kako čudnih ljubavi ima...

Sjedim neki dan na dnevnoj kafi sa drugaricom. Priča mi kako je jedna zajednička poznanica imala aferu sa oženjenim čovjekom dok je ovom žena bila trudna. Želi da me pita jel takvo šta opravdano.

Malo iza toga, pridružuje nam se još jedna drugarica, priča opet o nekoj curi koja ima više neobaveznih veza isto tako sa... oženjenim muškarcima.

Meljam ideju po glavi, razmišljam kako se očigledno svašta može desiti kada izlaziš sam bez žene po kafanama gdje ordiniraju ove ženske, očigledno ne mlade curice od 20 i koju, nego sada već ozbiljne i ogorčene udavače od 30 plus. Već brojim svoju sreću što moj muž nije nikada navečer izašao bez mene...

I šta se onda desi? Udari mi na kućni prag. Moj suprug, koji skoro ni do hale ne ide bez mene, i koji me je u sve svoje događaje do te mjere uključio, mi se pojadao. Da ga već 6 mjeseci proganja neka bivša šema, koja se razvela i koja već 6 mjeseci pokušava da kontemplira svoj dolazak u Sarajevo iz svoje lijepe provincije i ponovno viđanje sa njim. Pokazuje inbox pun maznih porukica, poslat u svako doba dana i noći. Pravda se ovaj nadugo i naširoko kako ne zna šta da uradi, šta da joj kaže, kako svako negiranje samo i dalje njoj daje za pravo da misli da mora biti upornija da ga osvoji...

Nego, ako koga interesuje, mogu vam dati ime i prezime, broj telefona, pa čak i facebook profil dotične. Inače je članica grupe "Sve što je zauzeto može biti oduzeto .)". Mislim da joj moj muž i nije toliko privlačan kao činjenica da je oženjen. Pa ako ima ko zainteresovan, nek ožeže.


Noviji postovi | Stariji postovi

Story of Strippy and the Soapbox

A sada SPEKTAKL:



Moji favoriti
Strippyripi reklamica
Mrezni xxxing - Blogova

Kliknulo me vas...
256450

Powered by Blogger.ba